Danas, dok san šeta, san vidija lisicu u šumi. Ona mene nije, opušteno je šetala kroz šumu. Onda san je izgubija iz vida, da bi je opet ugleda iza okuke, na putu i kad me je ugledala, utrčala u gaj odma. Tako je lipo vidit životinju u divljini. Podsjetnik da nismo sami na ovom planetu. Nismo mu vlasnici. Ima nekoliko san vidija i jazavca, isto na putu, kad je mene ugleda, progunđa je nešto na jazavčijem i okrenija se i pobiga tamo oklen je i doša. Ima već podosta, sa sestron san sidija na brigu kraj kuće mi, i čuje se neki trk, kad zec protrča kraj nas trčeć ko lud. Pukli smo od smija i ja i sestra. Također, ima nekoliko dana san vidija jednog, reka bi klinca, al nije to više klinac, bija je klinac dok san i ja bija malo veći klinac, sa puškom hoda brigom kuda i ja šetan. On i dvoje pasa. Pitan ga je l' ulovija šta, on pokaza dvi bene (nezz kako se "bena" zove na standardnom). Ja kontam i ovo malo životinja što je ostalo, pa i to se triba pobit. I to iz zabave. Ljudi nisu svjesni, teško je reć da su zli, ali jednostavno nisu svjesni. Lovci poput njega ne razmišljaju o tome je li neka vrsta ugrožena, je li ok iz zabave ubit životinju i slično. Njihova svijest nije se razvila do tih pitanja. Što, jasno, ne znači da u nekim drugim poljima nisu bolji od nas, možda jesu, al po pitanju životinja i njihovih života, su korak iza nas koji smo svjesni da je takvo ponašanje loše. A on je još i dobar, ima nekoliko godina se vrtila slika likova koji su ubili risa, predivnu ugroženu životinju, i razapeli ga na haubu od auta i vozali se tako. Jednostavno, ljudi su ograničeni. Ograničene svijesti. A i svi smo, samo neki manje neki više. Puno je stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Recimo, kod nas na selu se psi uglavnom drže svezani i skoro nikad ih se ne pušta. To je i meni bilo normalno, dok nisan završija sa bivšon koja je imala ćuku kojeg su ona i njena obitelj vodali svaki dan dva puta po sat vrimena. I od koje san naučija da je to neophodno. Poslje, kad san se vratija kući, voda san ćuku kojeg smo imali i naučija san i svoje da se to mora radit. I ja san bija nesvjestan, ali san se osvijestija. Sad, da malo proširin temu. Šta je sa ljudima koji u svitu općenito nisu svjesni svjetskih problema? Šta je sa ljudima koji imaju ogromne količine novca, a nisu osvijestili da imaju moralnu dužnost pomoć unesrećenima, siromašnima i slično? Da imaju dužnost pošteno platit radnike, za početak? Šta je sa onima koji su menadžeri i vlasnici kompanija koji krče prašume, truju okoliš i ljude, koji uzrokuju globalno zatopljenje? Pa na kraju krajeva, šta je s ljudima u selu npr koji imaju nekog u potribi, a ne idu mu pomoć? Stvar je u manjku svjesnosti i identifikacije sa drugima kao ravnopravnim ljudskim bićima, koja su jednaka nama. Ja ne mogu znat, al mi se čini da bogataši siromahe i ljude u siromašnim zemljama gledaju kao na podljude. Ne svi, zasigurno, al većina mislin da jeste. Oni su, odvojivši svoju svijest od činjenice da smo svi jednaki i da zaslužujemo priliku za normalan život, odvojivši svijest da i oni na kraju zgrću bogatstvo preko leđa radnika a i potrošača, postali poluroboti. Tužno je, al takva je slika svita u kojem živimo. Ipak, ja virujen da možemo bolje. Da hoćemo bolje. Da ćemo postat bolji. Al to samo kroz osviještavanje onoga što nam se trenutno podrazumjeva, a loše je. Tek kad postanemo svjesni.
