Sjene iz djevočicinih snova

Zima

— Autor nepocesljan @ 11:24

Zima ogoljuje stabla i ogoljuje dušu. Lišće opada, drveća iđu u hibernaciju. U povlačenje. U introvertnost, u kontemplaciju koju samo oni razumiju. Životinje razvijaju deblja krza. Neke se zavlače i spavaju. Zima, ogoljuje istinu. Nakon pijanstva ljeta, zimi se zbrajaju računi. Zima je naša duša, pribrana, smirena. Povučena u sebe. Odmara. Uživa. Uživa na neki zimski način. Zima je idealna za šetnje po hladnoći i uživanje u prizorima golih šuma i snijega. Zima je ona stisnuta okrutnost hladnoće, ispod kristalno plavog neba. Zima je čaj koji se dimi u kafiću. Zima je treća kava, turska, pored špareta u kući. Zima su mačke koje se u kući griju povazdan. Zima je uporno smeđe lišće na hrastovima, koje je odlučilo dočekat proliće i tek tada otpast, kad krene novo plođenje prirode. Zimi se grije. Zimi se zavlači u naše moderne špilje, uz vatru ili uz grijalicu. Zimi je obitelj bitnija nego inače. Zima je, meni, jako lipo godišnje doba. Zima su mi duge šetnje i uživanje u zraku koji šiba lice. Zima su predivni prizori. Zima je odmor. Zima je tiho uživanje, skromno, naspram razmetljivog ljeta. Zima je lipa. Zima je jako lipa. Volim ovu zimu i volija bi da potraje još barem misec. Ne kalendarski, nego zapravo.


Bivše ljubavi i ono šta ostane

— Autor nepocesljan @ 15:03

Ljudi se često žale na ljubavne brodolome i na to kako ne mogu nekoga pribolit. Zna se desit da godinama pate za nekom osobom, da uđu u brak sa nekom drugom osobom a u dubini sebe žele tu prvu. Ja, iskreno, ne mogu razumit takvo ponašanje. Ja mislin da ako je neko toliko opsjednut s nečim, da je to u pitanju bila nezdrava, ovisnička veza, i da ta osoba koja godinama pati za nekim, u biti pati za svojom dozom droge. Ja san još u srednjoj školi, kad san prikinija s prvon curon u životu mi, to zrelo svatija. Svatija san da je to gotovo, da ona nije "ta" i da će doć neka nova koja će bit "ta". Poslje, kad san bija druga godina faksa, san uša u svoju, do sada, najbitniju vezu. Bili smo skupa godinu i po, ali stvar je pukla s moje strane, jer mi ona iz nekog razloga nije baš legla i nisan moga nastavit dalje s njom. To se odvilo u praksi tako da se meni svidila jedna moja prijateljica, ali desilo bi se nešto drugo da nije to. Jednostavno, njen karakter i temperament nisu meni bili kompatibilni, i kad se oluja kemikalija zaljubljenosti smirila, nas dvoje nismo bili za nastavit vezu. Njoj je to palo teže nego meni, iako je i meni bilo teško. Kasnije, smo nastavili bit prijatelji neko vrime, ali ima nekoliko smo pričali i ona je bila baš poživčanila oko nečega di se nismo složili i rekla da ne želi dalje kontakt sa mnom. Bila je to glupost, al eto, vjerovatno joj i sad rade živci kad san ja u pitanju haha. Ubrzo nakon toga me odfrendovala na fejsu i od tad nismo u kontaktu. Pa, iako je stvar takva, ja još nekad se sjetim nekih momenata u našoj vezi, di, pa teško je to opisat, di ajmo reć se držin nekih obrazaca mišljenja i ponašanja koja san razvija pod njenim uticajem. I sa bivšom koja je došla poslje nje iman te momente, ali manje intenzivne. Zanimljivo mi je to, kako svak ko nam dođe u život ostavi traga na nama, a posebno u ljubavnim vezama. Ali ostavljaju kontakt i prijatelji, nastavnici, učitelji i jasno, nije potribno spominjat, roditelji i obitelj. Ja nekako iman tendenciju svoje veze pantit po lipom, i pustit one ružne stvari da odu u zaborav. Tako npr, tu svoju "glavnu" bivšu, pantin po ovoj pjesmi koju mi je ona pokazala:

 https://www.youtube.com/watch?v=VgvW6lSumPI&feature=emb_title


Presjek stanja

— Autor nepocesljan @ 22:19

Živin jedan umjetan život. Uljuljkan u lažnu sigurnost. Znan da će se ta sigurnost jednom morat prekinit. Međutim, ja ne vidin izlaza. Ili ga vidin, ali ga ne mogu odabrat. Izlaz mi je da se potpuno prepustin. Danas san radija sa psihologinjon... Krene mi se razbijat, onda krene neka emocija, kao da san sam prid nekin stanjem u koje triban uć. Možda mogu uć u to stanje i bez razbijanja. A možda mi nema druge, nego razbijat. Nisan mislija radit ovu analizu. Ali evo, radin je. Ako nekad moradnen otić dokturu, zubaru, ako mi se desi da se s nekin krenen barit, počeću bivat radikalno lošiji. Ima nekoliko san, kad san se družija i izlaga, bija u stanju koje je bilo gotovo pred nervni slom. Ono da puknen i izgubin svijest o sebi. To me je dobro sjebalo. Međutim, polažen neke nade u rad sa psihologinjon. Možda se mogu desit i neke ozbiljne promjene, kroz rad s njom. Iskreno se nadan. Ne želin ništa nego normalan život. Ništa više. Mada, znan, uša san u sfere znanja, u opasne sfere. Na skliskom san terenu. Ali to je moj put. Ja ga prihvaćan, a ako potonem... Nek mi Bog i sve sile ovoga svita budu na pomoći... Jer ja sebi neću bit.



Svjesnost

— Autor nepocesljan @ 12:33

Danas, dok san šeta, san vidija lisicu u šumi. Ona mene nije, opušteno je šetala kroz šumu. Onda san je izgubija iz vida, da bi je opet ugleda iza okuke, na putu i kad me je ugledala, utrčala u gaj odma. Tako je lipo vidit životinju u divljini. Podsjetnik da nismo sami na ovom planetu. Nismo mu vlasnici. Ima nekoliko san vidija i jazavca, isto na putu, kad je mene ugleda, progunđa je nešto na jazavčijem i okrenija se i pobiga tamo oklen je i doša. Ima već podosta, sa sestron san sidija na brigu kraj kuće mi, i čuje se neki trk, kad zec protrča kraj nas trčeć ko lud. Pukli smo od smija i ja i sestra. Također, ima nekoliko dana san vidija jednog, reka bi klinca, al nije to više klinac, bija je klinac dok san i ja bija malo veći klinac, sa puškom hoda brigom kuda i ja šetan. On i dvoje pasa. Pitan ga je l' ulovija šta, on pokaza dvi bene (nezz kako se "bena" zove na standardnom). Ja kontam i ovo malo životinja što je ostalo, pa i to se triba pobit. I to iz zabave. Ljudi nisu svjesni, teško je reć da su zli, ali jednostavno nisu svjesni. Lovci poput njega ne razmišljaju o tome je li neka vrsta ugrožena, je li ok iz zabave ubit životinju i slično. Njihova svijest nije se razvila do tih pitanja. Što, jasno, ne znači da u nekim drugim poljima nisu bolji od nas, možda jesu, al po pitanju životinja i njihovih života, su korak iza nas koji smo svjesni da je takvo ponašanje loše. A on je još i dobar, ima nekoliko godina se vrtila slika likova koji su ubili risa, predivnu ugroženu životinju, i razapeli ga na haubu od auta i vozali se tako. Jednostavno, ljudi su ograničeni. Ograničene svijesti. A i svi smo, samo neki manje neki više. Puno je stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Recimo, kod nas na selu se psi uglavnom drže svezani i skoro nikad ih se ne pušta. To je i meni bilo normalno, dok nisan završija sa bivšon koja je imala ćuku kojeg su ona i njena obitelj vodali svaki dan dva puta po sat vrimena. I od koje san naučija da je to neophodno. Poslje, kad san se vratija kući, voda san ćuku kojeg smo imali i naučija san i svoje da se to mora radit. I ja san bija nesvjestan, ali san se osvijestija. Sad, da malo proširin temu. Šta je sa ljudima koji u svitu općenito nisu svjesni svjetskih problema? Šta je sa ljudima koji imaju ogromne količine novca, a nisu osvijestili da imaju moralnu dužnost pomoć unesrećenima, siromašnima i slično? Da imaju dužnost pošteno platit radnike, za početak? Šta je sa onima koji su menadžeri i vlasnici kompanija koji krče prašume, truju okoliš i ljude, koji uzrokuju globalno zatopljenje? Pa na kraju krajeva, šta je s ljudima u selu npr koji imaju nekog u potribi, a ne idu mu pomoć? Stvar je u manjku svjesnosti i identifikacije sa drugima kao ravnopravnim ljudskim bićima, koja su jednaka nama. Ja ne mogu znat, al mi se čini da bogataši siromahe i ljude u siromašnim zemljama gledaju kao na podljude. Ne svi, zasigurno, al većina mislin da jeste. Oni su, odvojivši svoju svijest od činjenice da smo svi jednaki i da zaslužujemo priliku za normalan život, odvojivši svijest da i oni na kraju zgrću bogatstvo preko leđa radnika a i potrošača, postali poluroboti. Tužno je, al takva je slika svita u kojem živimo. Ipak, ja virujen da možemo bolje. Da hoćemo bolje. Da ćemo postat bolji. Al to samo kroz osviještavanje onoga što nam se trenutno podrazumjeva, a loše je. Tek kad postanemo svjesni.


Trenje

— Autor nepocesljan @ 12:27

Život je u biti konstantno trenje. Ne razumin se toliko u fiziku, ali dođu mi neke asocijacije na koncepte iz fizike koje poznajen. Život je stalno trenje i svaki naš korak je u susretu sa otporom. Da bi hodali moramo se opirat gravitaciji, pa ipak, užitak nam je hodat. U plivanju se u biti borimo sa masom vode, ali užitak nam je plivat. Pod pravilom da imamo dovoljno energije unesene u naš sistem, hrane i vode, jasno. Psihološki, stvari funckioniraju slično. Svi imamo tendenciju ka inerciji i ka prepuštanju liniji manjeg otpora. U biti, mi kao ljudi moramo naučit podnit frustraciju, pritrpit manju patnju za veću korist poslje. Na primjer, čovika budi alarm ujutro jer ga je ić na posa. On bi najradije osta spavat, al ipak pritrpiće tu nelagodu jer zna da mu je posa bitan i da mora doć na nj. Također, postoji inercija u smislu opiranja psihološkoj promjeni kod osobe. Neko ko je navika imat jedne obrasce mišljenja i ponašanja, po inerciji ulazi ponovo u te iste obrasce. Tu je inercija zapravo "navika". Međutim, navike se moraju minjat, ali uz konstantnu borbu sa onim "ja" koje je naviklo da ide po ustaljenim obrascima/navikama. Svaki rast je produkt jedne takve interakcije. Linija manjeg otpora je tako privlačna zato što je ona ono poznato, ono što smo vidili i iskusili. Mi tako, živeć pod istin obrascima/navikama kreiramo u svom umu lažnu sigurnost i, iako to nije istinska sigurnost, mi se ipak grčevito držimo tih obrazaca ponašanja i ne želimo ih izgubit, mijenjanjem ih za neke druge, čak i kad su ti obrasci štetni po nas i kad je neophodno da ih krenemo mijenjat. Ipak, mi imamo moć iskoračit u novo ponašanje i prominit svoje navike, ali za to triba snage i hrabrosti. U biti, takvo nešto je i stvar odluke. Moramo se opredijelit za to. I onda, nakon dovoljno vrimena, naše novo ponašanje, ponavljanje istog obrasca ponašanja, rodiće novu naviku. I u biti, koliko ja vidin, taj proces vjerovatno traje cili život, jer stalno uviđamo neke bolje načine kako se nešto more uradit, mijenjamo uvjerenja, životni stil i slično, mijenjamo se općenito. Pisa san pod dojmon osjećaja, da ne postoji jedan momenat kad ćemo mi odradit naše borbe i kad ćemo moć bit pasivni i mirni. Pasivnosti nema, znači nema je nikad. Tribamo prihvatit da je život stalna borba sa samim sobom, i postavit se prema tome, kao "ratnici", što bi Don Huan reka Castanedi, u Castanedinim knjigama. Stalno se moramo opirat sami sebi, a i borit bitke u vanjskom svitu, onome izvan nas. Tu mi je, opet spominjen, Don Huanova definicija ratnika izvrsna. On govori da običan čovik na stvari u životu gleda kao na blagoslov il prokletstvo, dok ih ratnik gleda ko na izazov. Također, ratnik slijedi put srca i jednom kad odabere put, ne osvrće se za sobom. I ratnik konstantno radi na svojoj volji, nikad se ne prepušta. I ima dio di kaže nešto na fazon: "Ratnik i kad vodi svoju zadnju bitku, onu bitku sa smrću, on, iako zna da će izgubit, znajuć da mu je volja bez mane, on se u toj bitci smije, smije". Eto, dosta za sad. Pozdrav vam. :*


Severina

— Autor nepocesljan @ 15:42
Zna li iko šta znači kad sanjaš Severinu? Ima li u kakvoj sanjarici objašnjenje? Jutros sanjam, nalazim se u hodniku moje osnovne škole i tu je Severina. Ja nešto oću nekakav kontakt s njom i napokon dođem do nje, uzmem je u ruke i dignem u zrak i sav pod dojmom govorim joj: Kako si sitna! Baš si sitna! Haha. Sad čekam da vidim severinu uživo da vidim je li stvarno tako sitna.

P.S. Imam ja historiju sanjanja poznatih osoba, jednon je Bare sletija s autom u šumi blizu moje kuće pa smo ga tražili, a jednon san se čak ljubija sa Ninom Simone... Hoće mene ti selebritiji.

Ljubav

— Autor nepocesljan @ 16:22
Kad sam pun Ljubavi i kad sam obuzet njome, ne postoje problemi. Zadovoljan sam trenutkom i uživam u njemu.

Kad se osjećam prožet Ljubavlju, primjećujem, da, pa ne mogu čak reć ni da opraštam drugima lako, nego više ko da neman šta ni oprostit. Ljudske mane nestaju, jer volim svakog. Kad se osjetin pun Ljubavi, u nečijoj pasivnoj agresiji vidin želju za priznanjen da ta osoba vridi i da želi da neko cijeni njen trud. U arogantnoj osobi vidin ranjivost i osjetljivost.

Koliko je varljiva ljudska percepcija, znam vrlo dobro. Ono što sam ja utiče na tumačenje onog što osjećam. Pa nekad čak i definira ono što osjećam. Kad sam mrzovoljan i loš, živciraju me najnormalnije stvari oko mene. Mada, discipliniran san i nikad si ne dozvoljavan da neprimjereno reagujen.

Volija bi samo, da buden Ljubav, da percepiran svit iz Ljubavi, jer to je ono što svit jest. Potpuno je mirno i prelijepo, kad si Ljubav. Ja san ritko kad Ljubav, iako san je uvik svjestan. I to je nešto, kad znam da nisam Ljubav i kad to prepoznam, mogu se kontrolirat. Al je teško. Želim bit Ljubav, ali bolan je put do potpunog predanja Njoj.

Ipak to je moj put. Mene ga je prehodat.

Umjetnost

— Autor nepocesljan @ 18:38
Jedna od stvari koje su karakteristike isključivo ljudi, je umjetnost. Bilo bi zanimljivo vidit šta povijest umjetnosti kaže o porijeklu umjetnosti. Znamo za špiljske crteže, ali ne znamo motive tog čovika koji je to crta. Da li je bija fasciniran nekim doživljajem u lovu ili susretu s divljom životinjom pa to naslika? Kako je naučija izražavat se bojama? Zanimljiva pitanja, fakat. Danas plemena imaju razvijenu umjetnost, kako koje pleme doduše, ali imaju je. Često se koristi pri ritualima i slavljima u plemenima. Umjetnik je u biti šaman, on kao stari šamani, uranja u svoju podsvijest i iznosi na vidilo ono što drugi ljudi tek naziru. Umjetnici su pioniri u razvoju svita. Mada, nije to ni blizu sve što se more reć za umjetnost. Umjetnost je komunikacija. Sadržava u sebi naše ljudske potrebe, potiče nam maštu, čini to da se igramo. Umjetnici se uistinu igraju stvarnošću. A opet, umjetnost je tako ozbiljna. Kad razmislin, igra je u biti ozbiljna stvar. Najozbiljnija. Da je nema, ne bi nikad ništa naučili. I životinje uče kroz igru. Umjetnici ostave taj osjećaj za igru dok su god živi. Što je, u biti, prekrasno. Umjetnost nas povezuje, različite kulture imaju različite varijacije na temu umjetnosti. Mislin da je umjetnost, pa možda i jedina stvar koja uistinu ujedinjuje sve ljude. Ne svaka, postoje slučajevi da umjetnost dijeli ljude, kada se radi o politički angažovanim umjetnicima, ali inače, apolitička umjetnost stvarno ujedinjuje sve ljude na planeti. Svi ljudi vole čut dobru muziku, pročitat dobru knjigu, pogledat dobar film il seriju. I također, volimo umjetnost drugih kultura, što nam pomaže da svatimo druge i obogatimo sebe tim znanjem. Umjetnost je stvarno univerzalna. I prekrasna. Kakav bi samo bija svit bez umjetnosti? Eto, pokušajte to zamislit. Nema muzike, nema romana, nema poezije, nema kazališta, nema filmova i serija, nema vrćenja poija, nema stand up komedije, neka slikarstva, kiparstva, itd... Jesan šta izostavija? Svit bez umjetnosti bi bija užasno misto.

Momentalno

— Autor nepocesljan @ 22:07

Krvarim... Gorim. Paničim. Patim. Nemam izlaza. Ne vidin načina. Do kad više. Ključ je u mojim rukama. Ruke su krvave. Rana previše boli da bi otključa vrata. Ne znam kud ću, nemam nade i sve je potamnilo. Drukčiji san. Nadan se bivanju još drukčiji. Da me to dovede. Dovede donekle. Jer ovako ne mogu. Toliko je mučno. I lomim se na istom zalogaju, već godinama. Krenem ga gutat i povratim. Ne znam kako ću dalje. Iskreno ne znan kako ću dalje. Bože, ako te ima spasi me od mene. Al znam, Bog il bilo šta što postoji, te može spasit od svega sem od sebe. Od sebe se možeš spasit jedino sam ti.

Iman poriv da detaljno objašnjavan al ne mogu. I ovo je reklo sve. Evo vam jedan biser:

https://www.youtube.com/watch?v=DT-dxG4WWf4 


(Ne)virovanje u znanost

— Autor nepocesljan @ 11:55

Mnogo se rasprava vodi vezano za znanost i njene mainstream i nemeinstream struje. Cijepljenje, za ili protiv? Samo oko tog pitanja se lome brojna koplja. Da li da virujemo znanstvenicima da su dobronamjerni i da žele najbolje za nas? Da li sami znanstvenici u svako slučaju znaju čime barataju? Je li obiteljskim liječnicima pokazano šta se nalazi u vakcinama? Da li da virujemo manjini u znanosti i virujemo liječnicima koji tvrde da vakcine mogu izazivat razne bolesti? Ja ne znan di bi se svrsta vezano za ovo. Ne sviđa mi se pogled na svit u kojem potpuno virujen u znanost, bolje rečeno u znanstvenike. Također, paranoična mi je realnost u kojoj viruješ u radikalne urote na svjetskom nivou, di se ljudima pokušava naštetit vakcinama, fluorom u pastama za zube, kemtrejlovima... Pa sve do reptila koji se hrane našom energijom. Definitivno mi ne odgovara virovanje da je tipa korona jedna velika zavjera, ali mi ne odgovara ni slipo virovanje u sve šta nam WHO i mainstream znanstvenici govore. Ne mogu potpuno probavit ni jedno ni drugo. Jednostavno, ne mogu svoje povjerenje dat WHO-u, mainstream znanstvenicima i farmaceutskoj industriji, jer mi je to naivno, a ovi što iznose urote su mi previše nepouzdani, radikalni i neuvjerljivi. Ne sviđa mi se taj pogled na svit u kojem je sve oko nas velika farsa, urota, matrix itd, a oni koji to svate su "probuđeni" i sami znaju bolje nego znanstvenici. Međutim, znanstvenici sami se često ne slažu međusobno. Globalno zatopljenje recimo, drži se da ga ljudi uzrokuju i mainstream znanost to tvrdi, ali postoje znanstvenici koji to negiraju i tvrde da se zemlja zagrijava zbog promjena na suncu. Kako odlučit ko je u pravu a ko ne, a da sami nismo znanstvenici? Neki će ić logikom, ovo prvo je mainstream znanost, prihvaćeno je, potvrđeno je, mi uzrokujemo globalno zatopljenje, dok će ovi drugi ić logikom, ovi prvi su zavedeni i lažu nas, krivo je sunce. Moj stav bi bija da ne znam, da nemam stav po ovoj temi, ili drugim riječima, da oboje može bit točno. Danas mater mi priča sa svojim rođakom, koji je doktor u Švicarskoj i koji tvrdi da dici ne triba davat vakcine bar dok ne navrše pola godine, a praksa je takva da se daju ranije. Također, broj vakcina koje se daju se je drastično poveća u zadnjih par decenija. Neko će s druge strane reć da postoje bolesti koje vrlo rano napadaju dicu i da ih triba cijepit čim se rode. Opet, ne znam šta da mislin. U ovom postu pišem prosto o načinu razmišljanja dviju radikalno suprotstavljenih struja, a ako mene pitate, ovde je najbolji stav, zauzet neki srednji stav. I najbolje bi bilo kad bi se svak za sebe informira koliko može. Postoji još kontroverza, navodno je jedan američki znanstvenik našeg porijekla, otkrija lijek za dijabetes koji liječi tu bolest efikasno u par tjedana. Dr. Oz je doša do tih saznanja, sam se uvjerija da je to istina i podilija to na svojoj stranici. Nakon toga su ga tri farmaceutske kompanije tužile. Ovo san pokuša nać na netu, i ne mogu, valjda su makli članak, pa neman uvida u to šta se točno odvilo. Ukratko, smatraju da kompanijama nije u interesu da se izliječi dijabetes i žele zataškat otkriće tog lijeka. Pričam to prijateljici za taj slučaj, ona reče da je Dr. Oz i inače šarlatan i da ona ne bi ni provjeravala je li istina da je taj lijek nađen, jer ne viruje da bi znanstvena zajednica imala razloga da odbaci jednu tako veliku stvar. Ima logike, al meni to i dalje nije dovoljno da odbacin sumnju u to da taj lijek stvarno postoji. Ovo su pitanja ne toliko virujemo li u znanost, nego u kakvu znanost virujemo? Jer i Dr. Oz je znanstvenik. Ja ko što reko, izgleda da san po ovin pitanjima agnostik. Ne mogu sebi dozvolit da zauzmen stav: znanstvenici su dobronamjeri i moremo potpuno virovat WHO-u, kompanijama i mainstream znanstvenicima, a ono što priča manjina nije provjereno te je i šarlatanstvo; a također, ne mogu ni zauzet stav da virujen u neke ogromne zavjere. Pa eto, sad mi vi recite šta vi mislite o ovome.


Kako se dobrota isplati

— Autor nepocesljan @ 16:24

Vlasnik kompanije koji je radnicima diga plaću na 70 000 dolara, te i sam sebi isplaćuje tu plaću kao i radnicima. Zbog te odluke mnogi su ga smatrali budalom, govoreć da će propast, a ono što se desilo poslje je to da je firma počela radit bolje nego ikad! Pročitajte cili tekst, fantastična priča!

https://www.bbc.com/news/stories-51332811 


Priče

— Autor nepocesljan @ 12:50

Mi ljudi, kao vrsta, neminovno zavisimo od neke vrste priče koju sami sebi ispričamo. Najčešće te priče nismo ni svjesni. Sav naš život bi bija nepodnošljiv i vjerovatno i nemoguć, da nema naše sposobnosti da sebe stavimo u neki kontekst i ispričamo si priču. Naš život je priča, kad gledamo unazad, vidimo jednu smislenu cjelinu doživljaja koji su nas doveli do ovdje di smo sad. Također, potribna nam je neka priča o smislu života, o našoj smrti, bez nje bismo vrlo vjerovatno poludili. Sve što se dešava mi ljudi pretvaramo u priču. Tako recimo veza, romantična, je redovito jedna priča. Upoznali smo se tu i tu, bili smo skupa toliko i toliko, raskinuli smo zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako... Općenito, mi smo bića od priča. Priča nam je nužno potrebna za preživljavanje, a i sama je esencijalni dio naših života. U predstavama uživamo, u romanima, u filmovima, u umjetnosti koja je svaka priča za sebe. Kad upoznajemo nekog novog i počinjemo se družit s njim, najčešće ide puno ispričanih priča iz našeg života, pri upoznavanju. Pričom možda neke sasvim nepovezane stvari stavljamo u smislenu cjelinu, tipa kad gledamo svoj život unazad, mi ga vidimo kao niz smislenih cjelina, što u biti ne mora bit tačno. Ali mi ljudi to ne možemo znat, jer mi stvarima imanentno dajemo smisao. Iz te naše prirodne sposobnosti, možda bi moga reć i potribe, se rađaju priče. U reklamama na yt mi je par puta izbacilo Rašdija kako priča da dica već čim su malo porasla od odraslih žele da im se ispriča priča. Sam, družeć se sa dicon, san dosta puta priča priče dici. Kad odrastemo, i dalje sami sebi i drugima pričamo priče, ali većinom se ni ne obaziremo na to. Ne znan koliko često naše priče preispitivamo? Koliko često razmišljamo da bi od nekog događaja mogli ispričat i drukčiju priču? U pričama koje pričamo se vidi i naš nivo samopouzdanja, svjetonazor, karakterne crte. Te priče, iako su u biti samo priče, su za nas opipljiva stvarnost. Možda je na kraju život priča koju si ispričamo.


Nisam tražila

— Autor nepocesljan @ 14:44
Sjećam se da sam čitao, sad ne mogu da se sjetim kad i gdje, da su 4 od 5 žena žrtve silovanja ili pokušaja silovanja. Znam žene koje su silovane ili bile žrtve pedofilije i koje to nikad javno nisu rekle. Također, znam i ljude koji krive žene za silovanje, tipa ako je obukla minić da traži da ju se siluje. Takvima mogu reć da oni obuku minić, pa nek ih neko siluje da vide kako je to ugodno. Također, česta reakcija ljudi je tipa "šta je do sad čekala da to kaže" i slično. Ko ne razumije koliko je silovanje delikatna tema, koliko su prijetnje od silovatelja ozbiljne, koliko žene nekad nemaju moći, koliko je okolina sklona osudi žrtve, nemam mu šta reć. Ja znam da sam ja podrška svim ženama koje su skupile hrabrosti da izađu u javnost i podrška svim ženama koje su prošle kroz neku sličnu traumu. Vrijeme je da se društvo jednom ozbiljno pozabavi ovim problemom!

Strah otvaranja

— Autor nepocesljan @ 16:22

Rasuti u pogledima
Tijela, leže, izrezana
u kolaž
boje krvi

Kao tijelo, i duša se krije i bježi
volim te, al sa distance, jer
raskopčam li ti svoju dušu
da li ćeš to iskoristit protiv mene
da li ćeš mi zabit nož u srce?

Kirurški rezovi na tijelima
za obdukciju
Duše ne idu na obdukciju
one same čeznu i očajavaju
zavezane, u strahu
od dodira

Šta ako, šta ako, šta ako
Šta ako bude još jedan uzaludni ples
nade, čežnje i strasti
bez imalo ljubavi da nas grije u hladne dane
kako da priživin
još jedno ostavljanje?

Kirurški rezovi na duši
Kirurški rezovi na srcu
volim te, al molim te, drži distancu
sutra ćemo možda bit stranci
zato i bolje da se gledamo iz daljine
pa makar i daljina boli
i težina straha je gorka.

P.S. Pjesma nije o mom ličnom iskustvu ili osjećaju, nego san je napisa da dočaran taj strah vezivanja što ga ljudi često imaju, strah od otvaranja prema drugima, strah od odbačenosti.


Otvoren um

— Autor nepocesljan @ 22:04
Inače san osoba koja opušteno priča o svojim iskustvima, koja su nešto što će mnogi reć da je ludost. O tim san stvarima dosta puta pisa ovde, evo ima i u ovom postu (doduše dug je post, al eto): http://samomojadomena.blogger.ba/arhiva/2021/01/13/4251223

Ko hoće kraću verziju, radi se o iskustvu apsolutne ljubavi, iskustvu koje san doživija kad san vidija da je ljubav (možda bolje reć Ljubav) suština svega šta postoji. Također, to da san osjetija duše od nekoliko biljaka i životinja. Također, ko šećer na kraju, ima san telepatska iskustva s mačkama. Svojon namjeron bi inicira kontakt s mačkom i ona bi mi odma počela dolazit, mjaučuć. To san sve ispriča i svojima kući i oni misle da je to psihoza. Naiša san par puta na stavove da je to psihoza, al meni nije bitno, jer ja znan šta je šta. Jedino mi je krivo što sa svojima ne mogu komunicirat o tim stvarima, al šta ću, šta je tu je. Ne mogu ni oni sa mnom tipa o molitvama, svecima i kršćanskim stvarima. Mada se ja i prilagodin i pričan s njima o tim temama kad se zadesi.

Nego, ja san svojoj psihologinji ispriča svoja iskustva i njoj to nije bilo strano. To mi je drago, dugo mi nije bilo svejedno sve joj ispričat, ima san skepsu prema njoj. Ona je shvatila to iskustvo ispravno i to mi je baš drago. Također, jedan psihijatar me je razumija dok san bija hospitaliziran, a i poslje izlaska iz psihijatrije san se čuja sa jednim psihijatrom u Zagrebu koji je potpuno svatija moje iskustvo i komentira da su šamani prije uzimali droge da iskuse tako nešto i spomenija da zna lika koji radi sa ayahuascon i pomogne nekim ljudima... Super mi je kad su i naučnici otvoreni za te, eto, ne znan kako ih nazvat, stvari. Neću da govorin "duhovne" stvari jer time dobivaju jednu drugačiju etiketu, al eto, možda je to najbliže nekom opisu. Možda bolje reć "mistično iskustvo", mada i ta riječ zavlači, jer mistično zvuči ko nešto mutno i nejasno, a u stvarnosti jedno takvo "viđenje" je potpuno jasno, jasnije nego išta što san doživija ranije.

Super mi je što ima ljudi koji shvaćaju ta iskustva. Inače, dok san bija na psihijatriji, jednoj san grupi studenata ispriča da san ima doživljaj ljubavi i jedna je psihijatrica prokomentirala nešto tipa: "da, to su ti simptomi" ne znan ni čega je mislila da su to simptomi, ukratko nekog poremećaja. Također desilo mi se i ovako da neko pomisli da je to psihoza. Iskreno, i ne čudi me, i ja bi bija skeptičan prema ovim iskustvima da ih nisan doživija. Al neko otvorena uma će ih svatit, i meni je super da postoje ljudi koji se bave ozbiljnim naukama kao psihijatri i psihoterapeuti koji ispravno svaćaju ove stvari. Ja mislin da je naša evolucija kao vrste takva da će sve više ljudi bit zainteresirani za ove stvari i za duhovnost općenito. Jednon možda postanemo "prosvitljena" vrsta. Inače, danas san praktički slavija rođendan jer su mi došli prijatelji i bilo mi je super! Mada malo nervozno kad san doša kući, al ok je.

Powered by blog.rs