Kad se radi o emocijama, mi smo poprilično primitivna i zatvorena sredina. Večeras, kad san doša kući iz šetnje ima san potrebu reć svojima da ih volin. Nisan to uradija, jer kad to uradiš, ispadaš ko da si lud. Otprilike, ono, ko da ti je nešto. Jer nije normalno izražavat svoje emocije. Nije normalno osjećat. O emocijama se kod nas ne priča. O njima se ne uči u školi. O procesuiranju i ispoljavanju emocija, kod nas, malo ko koga uči. Kao da su emocije kakva opasnost, ili ugroza. To je, vrlo vjerovatno, jer je izražavanje emocija otvaranje prema drugoj osobi, izlaganje svoje ranjivosti. I kod nas se osjećanje i izražavanje emocija često gleda kao slabost. Doduše, muškarci se potiču da izržavaju bijes i ženama je donekle normalno da izražavaju tugu. Ali reć svojoj obitelji da ih voliš je opet previše. Bar je meni bilo, danas. Nekad, možda privaziđen tu barijeru. I'm out. Have a nice evening.
Od svih osjećaja postoji jedan koji me najviše guši. Ostavljenost. Vječnost provedena sa strane, provedena zapuštenošću i neživljenjem. Javi se osjećaj i stvaran je, ja se držim za njeg. Kao da predstavlja moju najdublju realnost. A znam da nije tako. Da ne može bit tako. Najdublja realnost je sloboda, i nju san iskusija, ali... Uvik ima ali. Znan da je do mog stava oću li nešto tumačit ko ostavljenost. Čuja san nešto o liku koji je živija u samici skoro 40 godina i izaša iz zatvora zdrav i normalan, ima je samo sat vrimena vani dnevno. Do mene je, ali sam prenježan a taj osjećaj... Ako postoje prošli životi, ja san u prošlom bija neka tužna i ostavljena žena kojoj je sve propalo.
Igra, dok si sam i dok boli
Dok igraš i gubiš se, gubeć iz vida svaku stopu koju si proša
Igra, ili ulaziš cijelim srcem ili ne igraš
Igra, tako predivno osmišljena
Sa pravilima koje pokušavamo dokučit
Plivajuć u moru ljubavi, tražimo naše omiljene kapi
Igra, u kojoj neprijatelji i zlotvori blijede
nad njenom ljepotom
Igra, zar nije sve samo igra?
Odrastemo da glumimo, da smo odrasli
A opet kad onaj osjećaj nam se uvuče pod kožu
i zvjezdano nebo nam opali šamar svojom ljepotom
Igra, i kad stisne i kad boli i kad je van svake mire
Igra, dotakni me, dugo sam sam i suh
Bez nade, bez stvarne želje da se probijem
Igra, i kad gubiš, dok svim srcem ulaziš,
svaki nož u njega boli, ali i oslobađa
Igra, dotakni me, vruć sam, želim da se dam
Želim da bacim kocku i da vidim da li smo izvukli naše brojeve
Igra, prostor, vrijeme, i mi
koji plivamo kao dupini u dubokome oceanu
plivamo kroz struje našeg uma
Kroz struje našeg svemira, pravimo čamce od osobina
da nas štite od vječnosti
Igra, kad si tu i kad je sve jednostavno, kad svemir otvori vrata
Ljbavi i kad znaš da je taj momenat
I kad znaš da je taj dan
Igra,
Igra, ona, jedinstvena i nepromijenjiva
ostaje čudesna, nepojmljiva
ostaje ista, samo ulozi se mijenjaju
i ljudi zaboravljaju, zaboravljaju da se igraju
kad se lice smrkne i srce stvrdne
strah od boli preuzima svoje
Ali igra, igra je i dalje tu
Čeka nas, da se vratimo za stol
i uzmemo svoje karte
Ona je tu
Ona je tu
radi nas
https://www.youtube.com/watch?v=z-6cCmxaGoQ
Blizu sam toga da se upustim u jednu ludost. Ako odbijem da se upustim u nju, čeka me sranje. Zablokira san si izlaze. Riješit problem tako da porazbijam u kući ne mogu i za sad nije izgledno da ću moć. Mada, ne odustajen od toga. Nać neki način da sam sa sobon svarin ovo bez eskalacije agresije mi izgleda nemoguće. Psihijatrijski lijekovi mi ne djeluju. Izmijenjali su mi sve šta imaju i ništa nema efekta. Psihologa praktički i nemam, mada eto, ipak je on tu, ali ga ne viđam odavno kako triba. A i ne znan more li mi on pomoć. Odnemoć mi neće, ali da li ima ono šta mi triba, ne znan. Da iđen ponovo na psihijatriju, puka bi ili potonija u pakao i uradija nekome nešto. Tako da, svi izlazi su mi zatvoreni. Zato je ova ludost možda jedino što mi preostaje. Mislim, kad stanem razmišljat iman osjećaj da triban pustit, kući to ispoljit, al kad dođe da razbijam, ja jednostavno ne mogu. Ali nešto u meni mi govori i protiv ove ludosti. Al iman osjećaj da mi ova ludost možda triba, jer drugačije neću pokrenit procese ka ozdravljenju, ka vraćanju u život. Pa i ako odem u psihozu, ko ga jebe. Iman prijatelja koji je ima dvi psihoze koje su ga izvukle iz depresije i spasile mu život, faktički. Zato, iman osjećaj da bi se moga upustit u ovu ludost. Mada, iman još par stvari prbat prije, ova ludost mi je baš zadnja opcija.
Nisam neki veliki pobornik teorija zavjere. Jedan period mog života su me intenzivno zanimale. Virova san kako postoji vanzemaljska urota koja je usmjerena na manipulaciju čovječanstvom. Uviđa san veze između simbola tajnih društava i slično. Bija san na predavanju Davida Icke-a, koji je najveći pobornik raznih teorija zavjere, poput te o reptilima koji se hrane ljudskom energijom i koji se između ostalog, prikrivaju i kao ljudi, uzimaju ljudski izgled. Između ostalog, tvrdija je i da je misec ustvari njihova svemirska postaja, da je on umjetno izgrađen. Virova san da će se 21. 12. 2012. desit nešto izvanredno i slično.
Sad, kad gledan unazad mi je to simpatično. Kad si mlad viruješ u svašta i baš te radikalne stvari su ti privlačne. Međutim, prema nekim stvarima san otvoren. Recimo o stvarima iznesenim u Zeitgeist-u, koji tvrde da nekoliko moćnika manipulira cilin sviton sa željon da naprave svjetsku diktaturu. To mi ima logike, jer mi je logično da ljudi koji imaju moć žele da je zadrže, tako da tajni dogovori i manipulacije ljudima sigurno posotoje. Uostalom, u ekonomiji je poznat pojam "oligarhije". Neki oblik tajnih društava vjerovatno postoji, al mislin da tu nema neke mistike, nego je stvar čistih interesa. Mada, ne znan bi li zaključija da postoji jedna grupa koja upravlja cilin sviton il ima više konkurencijskih grupa koje se bore za moć nad planetom. Nekako naginjem više ovoj drugoj varijanti.
Možda ti ljudi na vrhu piramide se bave i nekim okultnim stvarima, to se ne može znat, mada ovako gledano, mislin da ih to ne zanima. Ali to se ne mere znat. Također, strogo odbacujem razne desničarske teorije zavjere, kako Židovi vladaju sviton, kako tajna društva nasstoje uništit kršćanstvo, il islam, ovisi od koga te teorije dolaze i slično. Također, nismo mi nešto uvjerljive ni priče da Vatikan vlada sviton. Mada možda i Vatikan ima svoje prste u medu, u ovom slučaju, al ne virujen da oni sami vladaju ičim. Mislin da su ti ljudi koji su na pozicijama moći i imaju puno moći, poprilično imuni na nacioalizam il vjerski fanatizam. Mislin da ih samo zanima moć, a nacionalizam i religijski fanatizam koriste kao oružje ka širenju svoje moći.
Bilo kako bilo, 2-3 posto ljudi drži priko 90 posto svjetskih resursa, tako da, logično, tom postotku ljudi je u interesu da to bogatstvo i zadrže. Tu nema neke velike mistike. I da međusobno surađuju je stvar proste logike. A sad kakva je priroda tih odnosa na vrhu piramide vjerovato ne meremo znat, moremo samo nagađat.
Život... Čudo, koje postoji. Niko ne zna kako, niko ne zna od kud. Po mom mišljenju život nije nasta, nego postoji od kad postoji i svemir. Mislin da je život intrizična kategorija svemira. Ne slažen se sa znanstvenicima koji smatraju da je život nasta tek nekad milionima godina prije. Ja mislin da je svemir živ. Samo je pitanje kakva je priroda njegovog života. U svakom slučaju, život je čudo. Postojanje bilo čega je čudo. I meni fascinantno pitanje: Kako išta postoji? Volim kad mi se desi da se to zapitam. Kad se to upitan i kad pomislin koliko je samo postojanje nevjerovatno i neobjašnjivo, krenen uranjat u duboki osjećaj ljubavi, prema svemu... Uronim u onu duboku, apsolutnuu, Ljubav koja je suština svega što postoji... Ljubav koju san doživija prije koje dvi godine i od tada nekad uronim u taj osjećaj nje... Kad je jednon spoznaš postaješ kanal za njeno širenje... Ali nju ne posjedueš. Njoj pripadaš. A i ona tebi.
Teško je kad te neko ne razumije. Općenito, pitanje je koliko smo mi ljudi kao bića sposobni razumit jedni druge. Druge ljude uglavnom doživljavamo kroz svoja iskustva i triba nan neki zajednički temelj da bi mogli shvatit drugu osobu. Onda lakše svaćamo ljude koji su nam sličniji. No koliko možeš prenijet svoj osjećaj drugoj osobi, to je već pitanje. Za takvo nešto je potrebno da obe strane znaju i razgovarat i slušat i da obe posjeduju neki solidan nivo empatije.
Elem, reče mi pssihoterapeut da, da ako iman toliki pritisak da pustim agresiju u kući, da možda to i triban uradit. Ja reko: znam, al kad krenem da to uradin, ne mogu. Pa smo se dogovorili radit il na tome da porazbijan ili na tome da me prođe taj poriv. Kad san to reka svojima, odma je bila burna reakcija. A ja se tog bacanja bojim ko smrti. Nešto je tu dublje u pitanju, s nečin se ja u sebi ne mogu suočit. A t bi sve bilo super, kad bi ja fakat viđa psihoterapeuta kako triba, a ne vako po 15 minuta, kad ne moš ništa radit. Ovim tempom ću s njim ću radit još 10 godina dok se odviju promjene. Al eto, barem ima volje radit sa mnom i koliko toliko je stručan, u poređenju sa moje dvi bivše psihoterapeutkinje. I one su bile ok, samo što sam ja sa svojim problemima malo velik zalogaj. U ovoj si novoj (i 2020toj i 28oj) godini želin da raspleten ovo klupko i ako triba da smognen snage da udarin mačen po gordijskom čvoru.
I da, za psihoterapeuta, mislin da me donekle razumi. Ne skroz, al donekle da.
A ova verzija je the verzija
https://www.youtube.com/watch?v=aiDWcvTGzsg
Ja živim u malom selu u Hercegovini. Većina stanovnika tog sela nije nikad upozala nekog muslimana. O Bošnjacima, ovako, politički imaju loše mišljenje. Međutim, ima od toga već sedam-osam godina, došlo je par momaka iz Bosne, Bošnjaka da rade u pekari u našem selu. Super su se uklopili u našu lokalnu ekipu i nije bilo nikakvih problema. Ipak, ako opet upitaš Hrvate šta misle o Bošnjacima, vjerovatno će mislit nešto loše. Jer kad misle loše, misle "to su oni tamo Bošnjaci" koji nas mrze, uzimaju nam prava itd. A da upoznaju te Bošnjake, možda bi vidili da i oni nisu neke zle baba roge. Mislin da je takva situacija na sve tri strane u nas, kod sva tri naroda. Mislin da bi nas izvuklo jedino više međusobne komunikacije. Prvo, škole da rade seminare di se okupljaju učenici iz svih etničkih grupa u BiH. Sa tim bi se obavezno tribalo počet, jer ako prominemo šta naši mladi misle jedni o drugima, prominili smo stanje svijesti u narodu. Al teško da će se to desit, dok su nacionalne stranke na funkcijama. Jer nikome nije u interesu da se poboljšavaju odnosi među našim etničkim skupinama. Ja prvi, iz sela u Hercegovini san bija u Sarajevu i nisan ima ama baš nikakvu diskriminaciju od strane ikoga. Ali mi je bilo bošnjačkih nacionalista na faksu, ko što mi je u srednjoj i osnovnoj školi bilo hrvatskih nacionalista. Eto, triban još otić u Banja luku da upoznam četničku stranu priče i to je to, tako da za budućnost planiran možda nekakvo seljenje u Banja luku da s pravom mogu reć da smo svi isto sranje.
Inspiriran vasionkinim postom, tačnije, komentarima na post, došlo mi je da napišem nešto na ovu temu. Tema je ljevica, nova ljevica, kao politički oponent trenutnom stanju u društvu. Na ovom polju ima dosta plodnih ideja, samo, koliko su sprovedive u praksi. Radnička fronta u Hrvatkoj ima program demokratskog socijalizma, prelaska sa kapitalističkog sustava na radničko samoupravljanje. Općenito, to je izrazito liberalna ideja, jer se zalažu za maksimalan nivo direktne demokracije, da narod odlučuje sam o svemu, ili barem većini stvari. To bi se moglo ostvarit internetskim glasanjem, u Argentini se jedna politička stranka, ne mogu sad nać koja je, se zalagala za glasanje putem pametnih telefona, o većini stvari koje se tiču države. To je praktično referendum, samo što je ovaj besplatan. Tu je pitanje mogućnosti manipulacije takvim glasanjem, ali mislin da se to da sredit. Kada bi kombinirali sve te ideje koje su trenutno na marginama, mogli bismo napravit pravedan sistem, ali ipak, ja mislim da to sad trenutno ne bi funkcioniralo.
Recimo, iman prijatelja koji radi u jednoj firmi. I većina radnika te firme gleda samo da im bezveze prođe dan, bez interesa da se zadaju u rad, bez želje za nekin napretkon. U državnim institucijama je normalno da bez ikakva objašnjenja nekoga nema na poslu i slično. Takav je nivo svijesti dominantan kod većine ljudi i zato demokratski socijalizam ne bi moga zaživit. Jer bi bilo ko u današnjim državnim firmama, svi bi gledali da uvale nekom drugom da radi a oni bi fušerili. Druga stvar je, da trenutno neka zemlja učini iskorak ka demookratskom socijalizmu, suočila bi se sa izolacijom i sankcijama od strane praktiki ciloga svita. Zato mislin da je ključan razvoj svijesti pojedinaca. Promjena sistema će se onda desit spontano, sistem će se prominit sam od sebe. Kad bi ljudi bili osviješteni od ovakvog bi sistema u tren oka napravili nekakav sistem koji bi moga funkcionisat normalno. Dok će i najbolje ideje, ako ih uzmu korumpirani, lijeni, bezobrazni ljudi bit oskvrnjene i izvrnute naopačke.
Ali bitno je da postoje stranke poput Radničke fronte, jer je bitno da ideja živi, da neko održava plamen pa makar taj plamen jedva gorija, da ga neko drži da gori, dok ne dođu vrimena u kojima će od tog plamena mogla bit naložena prava vatra.
Knjiga jedne moje prijateljice, za sve koji žele da se upoznaju sa osnovama islama:
https://drive.google.com/file/d/1IqBTMNIXCEwhQMqWuCDkhRU6LsFp4S24/view
U nekim momentima u danu mi bude toliko teško da ne znan šta ću od sebe. Iman dojam da san na rubu pucanja. Onda malo popusti, nakon nekog vrimena... Činjenica je da ja sam sebe sabotiran. Kad pomislin da ću bit sritan i da ću poduzet sve šta triba da buden, samo se nešto u meni pobuni, osjetin to u vratu, trupu, nešto što neće da ja uspijen. Osjećan to sad, dok pišen, nešto što me veže, veže me za moje... Ne mogu ih pustit, grčevito se držin za njih iako je jasno da me niko sem mene samoga ne mere spasit. Ali zanima me šta je točno to u meni što me sabotira, mada ne znan bi li mi bilo lakše kad bi to otkrija, il bi i dalje nakon toga mi ostala potreba da porazbijan u kući i bi li to mora uradit. Jednon u radu sa psihlogom mi, je izronila ćaćina slika kao nešto zbog čega ne mogu bit sritan. Možda se podsvjesno bojin da ću bit odbačen ako pođem nekim puton koji mi ćaća ne bi odobrija... Ne znan. Potriban mi je neki ozbiljan zaokret pod hitno. Nadan se da ću u idući četvrtak vidit psihologa, da će se moć nać sa mnom. I gledaću da dogovorimo 'razgovor sa praznon stolicon', jer bi tu radili na odnosu s ćaćon, pa bi se možda nešto otčepilo. Nisan siguran ima li meni pomoći ili sam moran ovo prilomit. Osjećan se da mi triba pomoć, a s druge strane osjećan da je sve ovo na meni da riješim. Moraću radit na svom samopouzdanju i nadan se da ću ove godine za razliku od prošle, češće viđat psihologa i da ću doživit neke prave pomake.
Powered by blog.rs
