Ovaj čovik ne da je fantastičan, nego je nevjervatan! A i smišan je, komična neka i unikatna pojava od čovika. Ja bi reka da je izuzetan, a vi ocjenite sami.
https://www.youtube.com/watch?v=tBGEuRZSBhQ
Zanimljivo je kako brakovi danas funkcionišu. Ne znan kako je vani, a volija bi znat kako je u drugim djelovima svita. Znan da na istoku, tipa u Indiji, većinski prevladavaju dogovoreni brakovi. Barem u ruralnim djelovima, u gradovima, ne znam. No, to je sporedna tema ovog posta.
Elem, ja imam rođaka koji je u vezi nekih pet godina. Kad je tek uša u vezu, bija je zaljubljen do ušiju, a cura ga je užasno umarala nenormalnim zahtjevima, da je to sve jedva podnosija. Jednon je prid nami od muke povratija i počeja plakat zbog njenih zahtjeva. Primjera radi, ako bi ga ona zvala na mobitel i čula ljude okolo, odma bi pretpostavila da je negdi di ima drugih ženskih i napala ga što je izaša iz kuće i otiša tu. Međutim, polako, stvari su se prominile. On se je odljubija od nje i razmišlja je jedno vrime da prikine sa njon. Ali nije moga jer je to valjda bruka, il nekultura, jer će bit da ju je 'zavlačija' itd, a i razmišlja je da mu se ne da ponovo prolazit kroz godine veze s nekin drugin. Tada su se stvari počele minjat. Prvo, on ju je vara dok bi radija sezone na moru, da bi na kraju valjda ona i rekla da joj to more bit i ok. On je nakon nekog vrimena ipak odlučija pristat s tin, radi nje. Jednon smo se, sićan se, ja on i jedan prijatelj raspravljali kako triba bit u vezi, 'koga se triba pitat'. On je pritom govorija da se mora znat ko je gazda kuće, jer 'kako ćeš se dogovorit kad se oko nečega ne slažete, nekoga se mora pitat'. Tu večer san ja jednu curu pita šta ona misli o tome, jel muško triba bit gazda kuće, očekujuć kako će ona imat zdravog razuma da mu kaže da ne triba, kad ona, na moje iznenađenje reče da se slaže s njim i da muško triba bit glava kuće. On je trenutno i dalje u vezi, s curon je u Njemačkoj. Njoj se gori sviđa, dok on kaže kako ne mere ostat dugoročno gori, da ga previše vuče vamo u Hercegovinu. On se pita oće li ostat u Njemačkoj ili neće, kako je reka dok smo pričali, nešto na fazon 'postavija san ja tu stvari da se zna šta je šta', tako nešto je reka, ukratko, kako on kaže tako će bit. Nije da nema poštovanja prema njoj, ali, on je gazda.
S druge strane, taj prijatelj mi je u braku i ima dite. On je skupa sa mnon, kad smo bili na tom izlassku di smo se raspravljali zauzima stajalište kako su i muško i žensko u kući jednaki i da ako se vole da će se nać načina za kompromis, il će nekad popustit on a nekd ona, uglavnom, smatra je da nema 'glave kuće', nego da muž i žena tribaju bit jednaki. Sad su već u braku msm skoro dvi godine i baš su dobar par. Imaju poštovanja jedno prema drugom, razumijevanja, dite in je još malo pa baš triba mater, on radi i uz to kad je kući sudjeluje u odgajanju diteta, imaju lip brak i sritni su. Nemaju 'glavu kuće' ali unatoč tome nemaju problema sa donošenjem odluka o tome di će i šta će. Nisan reka da nema nesuglasica il nekih trzavica, al nemaju neke velike probleme. Vole se i stalo im je jedno do drugog. Dok kod rođaka mi, mi se čini da mu je veza više prišla u prijateljstvo, ne znan koliko tu ima baš romantične ljubavi. Ne djeluje mi da je ima. Nedavno kad su mi prijatelji bili kod mene, prijatelj je spomenija kako nemaju zavjese a žena mu želi da ih ima. I moja sestra je poslje slučajno se trefila sama sa mnom i sa ženom od prijatelja mi, koja je i meni prijateljica, i ugl spominjala joj je da se s muškom mora znat 'provuć šta ti oćeš', pa joj savjetovala da kupi te zavjese i da rekne da ih je dobila za poklon. Meni je to bilo smišno, a i malo nelagodno jer nisan zna šta da kažen tu na tu glupu priču. Uglavnom ona i on se vole i dobro im je.
Ovo su dva različita modela braka koja su danas, na sreću oba aktualna kod nas. Mada mislin da ovaj drugi primjer je u Hercegovini, pa i po Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, riđi za pronać. Mislin da su još većinon patrijarhalni brakovi di se 'muško pita'. Mada je i u patrijarhatu bilo jakih žena koje praktino bile gazdarice kuće, ali dominantan moodel je s muškarcem. Sad sigurno se pitate koji je meni od ove dvi verzije braka bolji? Jasno, druga varijanta. A šta mislim prvoj varijanti, di se muško 'pita'? Mislin da je ok dok god je obostrano. S tim da, jasno je šta je od ovoga progres, a šta će ostat na smetlištu historije.
Danas mi je bija u priliku fin dan. Došli su mi prijatelji i baš smo se lipo družili. Čak san otiša s njima i u kafić, što zbog napada panike nisan uradija ima već ihihi. Bilo mi je i dobro s njima, ali cilo vrime je tu prisutna jedna doza napetosti. Ne samo kad san s njima, neg uvik, pa i kad san s njima. I ne mogu doživit baš pravu bliskost, ali bude momenata kad doživin bliskost, kakvu takvu. No, zajebane su mi noći. Toliko jak poriv za razbijanjen da ne znan ni sam više kako ga obuzdajen. Sad je sestra s dicon tu pa ne mogu radi njih razbijat, al bogami kad odu, moglo bi bit svašta. Materijalne štete mislim, ne ljudske, da ne bude zabune. Jer mi je bazičan poriv da razbijan, nešto u meni se oće oslobodit te energije, izbacit je. Idealno bi bilo da pričekan psihologa i da proban kroz rad s njin neke stvari riješit. Al to će se oduljit. Dobro, vrime je prid menon, pa vidićemo na šta će izać. S prijateljima se viđan opet tamo prvog, tako da, nadam se da će mi opet bit fino.
Ko osoba, volin multikulturalnost. Veseli me kad vidim npr na pjesmama Balaševića, Bareta, Rundeka, Zostera, komentare ljudi iz Srbije, BiH, Hrvatske... Drago mi je da postoje normalni ljudi i tu je umjetnost koja nas sve povezuje. Od sviju stvari na svitu mislin da jedino umjetnost je stvar koja nas sve povezuje. Različite religije, različite nacije, itd. Volija bi da se svit jednom pomiša tako da biološki nestanu rase, nego se svi međusobno pomišamo u jednu rasu, koja će bit toliko izmješana da ćemo svi bit pripadnici te rase. Volija bi da živin u gradu di ima Budista, Muslimana, Kršćana... Ili da se sve te religije pomiješaju i da imamo duhovnost koja je individualna, nevezana striktno za institucije neke religije. A možda i oboje, da su neki vjernici koji se drže institucija svoje religije, a da neki nisu. Nadan se da ćemo jednon živit u takvom svitu. Zbog istog razloga mi je krivo što je rat na našim prostorima uništija multikulturalne gradove. Sarajevo je praktički homogeno bošnjačko, (sem istočnog) mada mislim da od sviju BiH gradova da je Sarajevo i dalje najviše očuvalo taj multikulturalni duh, ali kad se stavi na papir, Sarajevo više nije multikulturalan grad. Ali je nešto najbliže tome što moremo nać u našoj državi. Mostar je podijeljen na istočni i zapadni, i drago mi je vidit da ima kafića i mista di izlaze jednako ljudi i sa zapadne i istočne strane, ali Mostar je faktički podijeljen grad. Isto ko i Žepče i ostali gradovi u kojima su ostali Bošnjaci i Hrvati. Sve je podijeljeno i napravljeno tako da bude homogeno. Ali šta moremo, to su posljedice nacionalizma i dok ga god ima biće tako. Problem BiH će se rješit kad ljudi općenito prestanu bit opterećeni nacionalnim identitetom, a sad, pitanje je oćemo li to dočekat. Kad bude nebitno ko je ko i ko je odakle onda će i kod nas, vjerovatno sa zakašnjenjem od par decenija, doć taj trend i možda se tada konačno, naša tri naroda zavole, ne samo da se međusobno trpe nego da se baš zavole, u našim različitostima. Al ja ne virujen da ću to doživit, a relativno san mlad.
Zadnjih dana u meni ključa energija, baš oće da izađe vani. Energija tog dijela sebe kojeg ssan otcjepija. Kako san već reka, dijagnosticirana mi je disocijacija, Disocijativni premećaj ličnosti. To znači da san odvoija jedan il više fragmenata sebe od bazičnog mene. Ako bi zamislili čovika kao kontinent, onda bi to značilo da san neke djelove odlomija, i da in ne dan da se spoje sa mnom. Jedan dio je posebno bitan, to je u biti možda najlipši dija mene, nešro ranjivo, empatično, nježno... I bespomoćno. Tu ima neka truma, barem pretpostavljam da je tako, zbog čega san otcjepija taj dija sebe. I sad, ja ga držim na silu odvojenog od sebe, a kad ga krenem puštat da mu dam da se spoji sa mnom, ono oće da se agresivno ponaša, i to eksplicitno me vuče kući da ispolji agresiju, znači da je nešto tu povezano sa mojima. Ko će znat šta ja u dubini sebe potiskivan, osjećan... Uglavnom, kako u meni energija baš ključa, moran poduzet neke korake.
Ne bi pravija sranja sad dok traju praznici, pa ću se gledat primirit do iza nove. Tada ću svojima reć, ili da me voze odma na psihijatriju ili da proban pobacat u kući, pa na šta izađe. Ako ne uspijen ispoljit to nešto nek me isto vode na psihijatriju. To san in planira reć, sad vidiću oću li. Druga varijanta bi bila da pričekam psihologa pa da sa njim radim, pa možda mi bude lakše pobacat, il da se s njim dogovorin da negdi pobacam pod njegovim nadzorom.... Ali to sve traje dugo, i ja ga nekad vidin samo jednon misečno, tako da iman dojam da ne mogu to čekat. A volija bi da mogu, fakat bi volija. Stvar je i što mi 22.01. dolazi prijatelj što radi na brodu, to mi je jako dobar prijatelj i preteško će mi past da ne mogu s njim đirat po gradu, družit se, izać na kavu, pivu i tako, od panike. A ako završin na psihijatriji ću sigurno puknit, jer od panike neću moć trpit taj ambijent di ima nepoznatih ljudi oko mene.
Uz sve to, ima još jedna opcija. A to je da se pustin da do kraja potonem. Uu mom slučaju, to tonjenje je pakao. Pravi pravcati pakao, samo što bi bija na zemlji. Dok sann bija na intenzivnoj na psihijatriji dolazilo mi je da se kao, predam Sotoni potpuno i da reknem da ću bit njegov sluga. Jako je bitno napomenit da je 'Sotona' bija u biti dija mene, ja san bija svjestan toga, nisan umišlja da mi se stvarno neko biće obraća, vidija san da je to dija mene. I to bi mi se javljalo u momentima kad bi odbija pobacat, kad bi mi se bacalo a ja odbija, potisnija taj poriv. Kad bi fakat potonija u pakao, msm da bi nekog ubija, il uradija nešto baš užasno. A najgore je što bi svega toga bija svjestan, i to bi mi bila patnja užasna. Tada, kad mi je to dolazilo, ja bi bija sav sluđen što mi to dolazi, ali ne bi ima snage da pobacam sve pa da to prestane. Tako da kad bi se desilo da potonen u pakao, to i ne bi bilo mojom voljom, nego zbog kukavičluka što ne pustim kontrolu i ne pobacam.
Večeras mi je dolazilo da si dozvolim to, da potonem u pakao, ako je to najgore šta more bit, nek bude. Znaću bar da mi nema dalje. Al usran je to osjećaj.... I velika patnja je tu u pitanju, pogotovo meni jer bi bija svjestan šta san uradija i da san to uradija zbog svog kukavičluka. Najpametnije mi je čekat psihologa i probat negdi s njim pobacat. Tako mi se momentalno čini, a oću li imat snage, ne znam. Ako ništa, pobacaću nakon nove pa kud puklo da puklo. A za tonjenje u pakao, kad bi na intenzivnoj puka, a vjerovatno bi, ne bi potonija u pakao nego u psihozu. Što mi je i prihvatljivo, samo da se više maknen s mista. Al zanimljivo je, i to moran primjetit, kako ovaj moj pakao je baš na zemlji. A kao da nije dija ovog našeg svita. Užasna je to patnja, kad potoneš, ali ja nikad nisan potonija do kraja, uvik bi se izvuka nečim. Što se tiče mog mišljenja o tome, ja ne mislin da bi taj pakao traja vječno, al opet ko će znat, ako bi ja privatija to da 'Sotona' zavlada nada mnom, ko za na šta bi to ličilo. Potrudiću se da nikad ne saznam. Mada, po mom uvjerenju, takav pakao je isto prolazan, ne virujen da je to pakao kao u monoteističkim religijama, ali izlazak iz njega bi bija pun patnje.
A najgore je što ja znam da san fin momak, empatičan, nježan, ovako ne bi ni mrava zgazija, al san se uvalija u opasne borbe i mogu najebat zbog kukavičluka. Upravo zbog toga što san dobar po prirodi bi bila katastrofa da završin u paklu. A za bacanje po kući, imam milijun nekih blokada i blokadica, mada je to više stvar moje anksioznosti nego da su realni strahovi. Trenutno hodan po zajebanoj ivici, i više ne sudim one neke koji tipa propucaju neke ljude po ulici, ili ubiju nekoga ovako, jer ko zna šta se u njiovoj psihi odvijalo dok su to uradili. Ja znam da bi ja, kad bi to uradija, kad tad doša sebi. I patnja koju bi osjeća bi sigurno bila stravična. A zanimljivo s ovim svime je kad ja prihvatim da ću u pakao, ono postavim ok, potoniću i gotovo, taj proces tonjenja stane i krene mi proces diznja rspoloženja, što za posljedicu ima to da mi se baca i razbija. Tako da, očito moram izabrat između dva zla manje. Al fkt zanimljivo, kad se dešava neko sranje, i kad to prihvatiš, prestaje bit sranje. Molim se Bogu da mi pomogne da izađem iz ovog užasnog vrzina kola.
Kao kapi rose na moje lice
Dižen glavu i molin se
sa nogama debelo u blatu
kiša je i...
meni triba neko, neko konkretan
ne tražim previše, dovoljan je zagrljaj
nisan pohlepan za riječima: samo nek su one prave
i tek da sjednemo malo na most i gledamo rijeku
samo budi uz mene u toj tišini
Kiša je i stopićemo se, ne smeta
ionako je pitanje do kad ćemo se moć izlagat kiši, zato
diši, dok si ovdje, i ne propuštaj sekunde
vrime teče i nije bitno, ljudi žure, ti upri pauzu
i sjedni sa mnom, još ovaj put
Jer znaš, ja, ja nisan najbolji sa željama
previše me peku
nisam dobar ni sa snovima,
previše me guše
sve što mi triba je da možeš sidit do mene sad
u ovom momentu
Dok kapi suze teku niz moje lice
budi fer i pravi se da ne vidiš
Dok se grčim u stomaku zbog svega što ne mogu reć
Budi fer pa slaži da će proć
Danas, dok sjedimo na mostu po kiši
budi moj Bog i ispuni mi želje
Samo sidi do mene i gledaj u sunce
U ovo čudo koje nas napaja, besplatno
pogledaj vodu kako se mriješka
udahni duboko, sve te kemikalije iz šume
sve te emocije drveća i trava, koje nas opijaju
koje nas vežu za ovo što gledamo
sjedi do mene i osjeti, osjeti svemir kako pulsira
prilagođavajući se ritmu našeg disanja
pogledaj Bogu u oči i oslijepi
od ljepote
i budi sa mnom, šuteći, budi sa mnom u ovom čudu
i šuti, da te mogu oblikovat u svom umu onako kako ja želim
i šuti
pusti me da virujen na par minuta
da nisan sam.
U jednu ruku zavidim vjernicima. Sad će Božić i oni, oni pravi i istinski vjernici se vesele jer je to dan kad je Isus rođen. Njih to veseli. Oni viruju da ih Isus može spasit od problema, patnji, u molitivi i na misi oni se 'sjedinjuju' s Bogom (jer Isus je Bog) i slično. Kad gledam katolički pristup Bogu, to u priliku liči na zaljubljenost. Zaljubljenost je, kad bi ju strogo uzeli, jedan nezdrav proces. Gube se granice između mene i nje, odjednom se osjećamo euforični kad vidimo njenu poruku, kad smo skupa niko sretniji od nas i tako. Osjećamo se sjedinjeni. Al zato zaljubljenost se istroši i onda stvarno na čisto vidimo na čemu stojimo. Pa ako se je rodila ljubav i ako smo zreli da ju gajimo i da ju zalijevamo da sretno raste, onda će ona ić naprid. Ali više nismo 'jedno'. Zato san zaljubljenost samo uvjetno nazva nezdravim procesom, jer je ona prirodan proces koji se završava nakon nekog vremena. Međutim, katolici se na isti način sjedinjuju s Isusom i sa Bogom tako da kao da su jedno s njim. I to se slavi kao pohvalan proces. Za razliku od ove biološke, ta zaljubljenost more potrajat cili život. I ljudi će se osjećat sritno, jedan dio svoje ličnosti su povezali sa konceptom Boga i imaju sigurnost jer su se 'sjedinili' s njim i tako. Islam ne poznajen kao katoličanstvo, ali sama činjenica koliko islam intenzivno utiče na čovikov život, svakodnevno klanjanje namaza npr, uz džumu i sva pravila kojih se vjernik triba pridržavat, čovik se osjeća potpuno uronjen u Boga. Takav je bar moj dojam. Reko na početku, da zavidin vjernicima. Jer da san ja vjernik i da san stvarno uvjeren da Bog more čudesno uticat na moj život, da me neko osim mene more spasit, sigurno bi bilo lakše živit. Al opet, s druge strane, možda bi tek tada i puka, kad bi konta da će me neko spasit. Zreli vjernici, opet reko, oni istinski vjerovatno su manje naivni od ovih površnih vjernika, al opet viruju u Boga koji može bit uz njih i pomoć im. Ja se nekad molim Bogu da mi pomogne, nekad mu se obraćam i zahvaljujem, ok mi je da Bog bude nešto stvarno, sad šta je, ne znam. Ali, ne virujen da mi Bog more intervenirat u životu i pomoć mi. Mislin da je sve na meni. A to me plaši. Ali tu već ne mogu ništa. Jedino se suprotstavit strahu.
Sidija je u svom kutu sobe listajući karte. Na svakoj karti je bila jedna od njegovih želja. Boja se je izać iz sobe, pa je u sobi iscrta raznorazne lipe prizore. Jedini kontakt sa svitom van sobe je održava priko malog mobitela u kutu. U sobi je bilo neuredno, ali udobno. Međutim, sve češći potresi su ga podsjećali da će morat izać vani. On, to ipak nije naumija. Previše se je navika na sobu i previše ga je strah ostavit sve što je u njoj nacrta i ostavija. Ali život?! Život, pravi, ne preko telefona se je odvija tamo vani. I mamija ga je, svin srcen je želija prionit uz njega. Ali nije moga. Njegov ćaća mu to nije dopušta. Njegov ćaća ne bi nikad odobrija jednu tako nepromišljenu akciju, kao izlazak u svit. A on, on nije moga izać od straha, od straha od sebe, kakav će bit kad izađe. Ko će bit kad zakorači u taj potpuno novi svit. I što je najgore, bija je pun bijesa. Zna je da će izlazak iz sobe bit buran. I to ga je plašilo. To ga je držalo ukipljeno od straha. Ali soba svakako neće moć bit njegov trajni dom. Potresi su sve jači i s vremenom će ju srušit. On može izać ili svojevoljno, ili dočekat raspad koji će donit potresi, bez znanja o tome oće li priživit. Također, u mračnim i vlažnim noćima, duhovi su mu govorili da učini grozne stvari. Zna je da je jedini ispravan put da izađe vani, pošto po to. Ali kad za ono što znaš nemaš hrabrosti... Preostaje ti da se moliš za čudo. Čudo koje se triba desit u tebi. Da te preokrene. Da te pokrene. Da se oslobodiš. On, koliko je želija toliko i nije želija slobodu. Soba mu je davala osjećaj sigurnosti, bila je poznata. I dok ovo piše, na papir koji će poslje pribadačom zakačit na zid uzaludnih pisama, ipak se nada, da će doć dan kad će osjetit i iskusit slobodu.
https://www.youtube.com/watch?v=Q-nVmBkSzBU&feature=emb_title
Samac, homoseksualac je odlučija posvojit dite sa Downovim sindromom koje je prethodno odbilo 20 obitelji. Pa onda kad neko misli da homoseksualci ne tribaju posvajat dicu!
https://vt.co/lifestyle/relationships/single-gay-man-adopts-girl-with-downs-syndrome-after-she-is-rejected-by-20-families/?utm_source=vt&utm_medium=junglecreations&utm_campaign=post&fbclid=IwAR1pVUE9SwnURNQk93b-qzVK6ZImNElT5SQQ2FfnVwOHeL-VCery7nxpO28
Na teritorijama naših državica nastalih raspadom bivše države, uglavnom vlada desnica i desna propaganda. To se vidi i po situaciji u medijima. Državni mediji su, koliko god bili kvalitetni, uglavnom režimski. Situaciju u srpskim medijima ne pratim, tako da to mogu izuzet, mada pretpstavljam da nije bolja nego ova u Hrvatskoj i BiH.
U Hrvatskoj HRT emitira propagandne desničarske 'dokumentarce' Antuna Vrdoljaka, koji je prikriveni fašista i neprikriveni nacionalista. Ubrzo će na HRT bit emitiran film 'General', napisan po ratnom putu generala Ante Gotovine. Ko voli nek izvoli, al mene bi zanimalo kad će i oće li ikad bit prikazan Dnevnik Diane Budisavljević, koja je spašavala dicu od ustaša, pa da se vidi ko su bili veći zločinci u drugom svjetskom ratu, i šta je bila NDH. Teško da ćemo taj dan dočekat. A u vezi novog rata, svi se busaju u prsa kako su nasljednici Tuđmana, koji je bija nacionalista i s kim se nema šta iko ponosit.
U BiH, sjećam se priloga na FTV-u, povodom datuma obilježavanja logora Armije BiH u Bugojnu i Hrvata koji su propatili u njemu. Naime, na FTV-u se na taj datum samo usput spomenilo kako je danas datum kad Hrvati obilježavaju svoje žrtve logora, te nakon toga voditeljica kaže nešto u stilu: A u istom tom Bugojnu je bio i logor HVO-a i prikažu ispovijest nekog Bošnjaka kojeg su maltretirali vojnici HVO-a. Svaka čast na obilježavanju patnji Bošnjaka, ali da se na dan obilježavanja hrvatskih žrtava prikaže takav prilog na FTV-u, to je moguće samo u našim nacionallističkim medijima. Pa se onda Bošnjaci čude što Hrvati žele svoj entitet. Kako bi se triba osjećat jedan Hrvat koji gleda taj prilog? Oće li on doživljavat FTV kao i svoju televiziju?
S druge strane, Hrvati u BiH također su nacionalisti i sve i da su Bošnjaci ok prema njima, da nema nacionalizma na FTV-u, da se ne Bošnjaci ne biraju hrvatskog člana predsjedništva, oni bi i dalje tili treći entitet i svoju isključivo nacionalnu televiziju, nikakva opcija građanske BiH im nije prihvatljiva. Nikakav suživot im nije prihvatljiv. A da ne govorin da neko od hrvatskih političara, recimo Čović, ode u Ahmiće odat počast Bošnjacima koji su poklani od strane HVO-a.
Zaključak ovoga je to da se današnji mediji dobro brinu o odgoju novih sinova i kćeriju nacije, da bi ima ko glasat za njih na izborima, a oni će skupa bit na dernecima i svađat se u javnosti.
U Castanedinim knjigama, Don Huan uči Castanedu kako postat čovjek od znanja. Teško bi bilo nekome ko nije čita Castanedu predočit šta je točno čovik od znanja. On je mistik koji je spozna prirodu stvarnosti, ali je i mag koji djeluje u stvarnosti, nije pasivan. I u njegovu učenju, on Castanedi spominje kako postoje četiri neprijatelja čovika od znanja. Prvi neprijatelj je strah, drugi jasnoća duha, treći moć, a četvrti starost. S druge strane, smrt ne smatra čovikovin neprijateljem, nego učiteljicom i tvrdi da je smrt čoviku uvik na livom ramenu.
Sad, jedno po jedno. Prvo: strah. Zašto je strah neprijatelj čoviku od znanja? Prvo, zato što je postajanje čovikon od znanja u biti opasno. To zahtjeva sučavanje sa unutarnjim demonima, ulazak u sfere postojanja koje prije čovik ne bi ni zamislija da su tu i slično. Čovik, od tih stvari prirodno zazire i osjeća strah. Ako ga strah previše sputa, neće moć nastavit put čovika od znanja, jer taj put neminovno dovodi čovika da se suoči sa unutarnjin strahovima. To je neminovno kako bi čovik iša naprid, kako bi napredova na putu. Castaneda pita Don Huana: more li čovik bit dugo pobijeđen od strane straha, pa se opet izborit s njim, nakon više godina. Don Huan reče da može, ali da u tom slučaju čovik zapravo nikad nije bija poražen, vodija je u sebi borbu, nije podlega strahu. Reče, ako čovik poklekne prid strahon i ako ga strah porazi, da ne može više nikad ponovo se suočavat sa strahom i nastavit put čovika od znanja.
Drugi neprijatelj je jasnoća duha. Zanimljivo, kad čovik pobijedi strah, stiče jasnoću duha. Drugin riječima, vidi stvari ispravno, onako kako one zapravo jesu. I to je napredak, korak dalje od straha, ali to također more zarobit čovika. Čovik kad stekne jasnoću duha more se učahurit i ne usudit se da djeluje, nego ostat na tome da, ajmo reć racionalizira stvari i da mu to bude dovoljno. To ga dovodi u poziciju da postane statičan, a kad postanee statičan, prestaje napredovat na putu čovika od znanja. Međutim, jasnoća duha se more koristit na druge načine.
Jedan način je da čovik, sad kad je slobodan od straha i jasno vidi svit je taj da počne da djeluje. Svojim djelovanjem čovik dobiva moć. Pošto je steka predispozicije za moć, čovik tada zaista postiže moć svojim djelovanjem. Iako postoje razne vrste moći, Don Huan inzistira da je to sve moć, bilo da čovik želi neku fizičku sposobnost, tipa dobar libido, manipulaciju stvarima, novac, šta god, sve je to moć. I čovik, u toj situaciji i stiče moć, ali ta ga moć može opit i može stagnirat u napretku i ostat uživat u moći cili život. Ključna stvar u ovom stanju je ne vezat se za moć, shvaćat je kao i sve ostalo na svitu, ko nešto prirodno i prolazno. I bitno je imat jak duh da čovik ne poklekne prid čarima koje moć nudi. Bitan je i moral, da čovik moć koju stekne koristi u dobre svrhe. Ako čovik kad stekne moć, ostane neopijen njenim čarima, ostaje mu zadnji neprijatelj čovika od znanja.
Taj neprijatelj je starost. Čovik, kako sttari, dobiva prirodnu želju da završi sa svojim razvojem, da se povuče iz života. To je stvar protiv koje se čovik od znanja triba borit, jer i u starosti čovik more napredovat, uživat u punini života, stvarat i djelovat. Potribno je borit se sa inercijom koju starost vuče za sobom. Potribno je ostavit se otvorenim za učit nove stvari, ne računat da si završija sa životon.
Kad čovik gleda ova četri 'neprijatelja', zanimljivo je primjetit kako nešto što dobiješ kao dar, more da te zarobi. Istovremeno je i dar al more ti postat i zatvor. To su jassnoća duha i moć. Oboje su tu kao dar za čovikov trud, dati su nam da u njima uživamo, ali nas mogu i zarobit. Također je bitno što Don Huan ne smatra smrt neprijateljem, nego učiteljicom. On inzistira da čovik bude stalno svjestan svoje smrti. Da ga ta svjesnost održava živim. Također, bitna stavka Don Huanovog učenja je to da se živi ko ratnik. Ratnik živi tako što na stvari koje mu u životu dolaze ne gleda kao na blagoslov ili prokletstvo, ko što to gleda većina ljudi, nego ih gleda kao na izazov. Ratnik slijedi put srca, i kad donese odluku nikad se ne osvrće za sobom. Da bi se bilo čovik od znanja, neophodno je da čovik bude i ratnik. I na jednom mistu Don Huan spominje bitku sa smrti, kaže nešto u fazonu, ratnik se bori sa smrti i iako zna da će izgubiti, on je zadovoljan time što mu je volja bez mane i on se u toj borbi smije, smije.
Don Huan takđer tvrdi da ono što čovika drži stabilnim u življenju života čovika od znanja je ljubav. Ljubav prema stvarima u životu. U jednom momentu čak i uzima šaku zemlje i govori kako tribamo bit zahvalni na ovoj planeti, ovom životm biću, koja nas opskrbljuje svim što nam triba. Ljubav širi i na čitavu planetu. Takđer, zanimljivo je primjetit da nema završenog stanja u postajanju, ili bivanju čovik od znanja. U biti borba traje cili život, sve dok ne umremo borimo se sa zadnjim neprijateljem, starosti. To navodi na zaključak da čovik od znanja nije završen čin, u smislu da si to postiga i to je to, nego je to, zapravo proces. Čovik od znanja si od momenta kad se upustiš u tu priču, al nikad ne završavaš sa zadatkom. U tom svitlu gledano, jasno je što Don Huan toliko inzistira da Castaneda živi ko ratnik, jer je to jedini način na koji se more ispravno živit.
Castanedina djela nam donose mudrost jednog izuzetnog čovika i povlače za sobom svit pun magije i čarolije koji smo mi na zapadu gotovo potpuno izgubili. Obične stvari postaju čarobne u njegovim knjigama i također, Casstaneda nema arganciju jednoog zapadnjaka naspram prirode, nego posmatra prirodu skromnije i kroz učenja Don Huana, vidi prirodu i zemlju kao svit sila koje su puno iznad naše mogućnosti vladanja njima. To je nešto na šta mislin da ljude triba podsjetit.
Ne znam šta će bit od mene. Na šta ću izać. Ne usudim se sanjat... Pravit planove, strah me. Strah me i reć čega me je strah. Strah me sebi priznat. Strah me je napisat da ne ureknem... Strah, glavna rič u ciloj priči. Danas san vidija da bi me bilo strah uć u ove procese i da nema agresije. Čovika je prirodno strah od nepoznatog. Ne sviđa mi se što vako puno pišen, jer bi volija da mi se postovi olade na blogeru malo, da stoje bar dva dana. Al šta je tu je. Mislin da Bare ovdje dobro opisuje moje stanje:
https://www.youtube.com/watch?v=6i46k2askM0&feature=emb_title
Život. Kap u moru prašine, kamena, oceana na Zemlji postoji život. Stvorovi smo ove planete i na njoj tribamo bit zahvalni. Njoj tribamo bit zahvalni što nas je rodila. Možda je ona čak na neki način i živa, ne isključujen tu mogućnost, ali to je sad manje bitno. Sve religije nas uče kako smo stvoreni ovako, onako, a malo koja ističe važnost Zemlje za nas sve. A mi smo zemlja, stvoreni smo od kemijskih spojeva ovoga planeta.
Ja ne djelin život na zemlji na manje i više vridne vrste. Ne mislin da samo ljudi imaju dušu. Ne da ne mislin, nego znan da i biljke i životinje imaju dušu. Životinje su nešto predivno. Naša mlađa braća i sestre. Rastu na ovom planetu, razvijajuć se u kompleksnija bića, ko što smo i mi milijunima godina radili. A radimo i dan danas.
Biljke, biljke su isto predivne. Neki dan čučim na ovom svog brigu di provodin vrime u kontemplaciji i vidin jednu malu zelenu travku. Tako sićušnu, tek centimetar dva visoku, a opet živo. Ta travka je živa. Ta travka ima dušu. Ta travka je čudo. Čudo ovog planeta. Tada kad san je gleda san je malo pomazija. Znan da ona to osjeća. Neka počne svoj život sa osjećajem ljubavi, pa makar to bija samo sekund.
Sinoć san se sitija jednog jako lipog momenta. Bija san sa prijateljen mi kod nas u kafiću u selu nam. I malo po malo, počela me je obuzimat panika. Bili smo s još jednin likon na kavi i ja san u oko 15 do 9 bija toliko napet da san mi reka da moran ić s kave. Otišli smo, ja san bija sav ko pokisa. Pun dojma da san sama propast, i da od mene nema ništa. Prijatelj mi je ima potrebu da uradi nešto, da me ne ostavi takvog, i predložija mi je da uradimo mantru, vamo na jednom brigu blizu kuće mi. I tu smo počeli radit tu mantru, ja pun naboja od emocija. Sami, nas dvojica i oko nas mrak. I malo po malo, počeja san se otvarat i osjećat lipo. Preplavila me zahvalnost prema zemlji što me je rodila, i dok smo tako sidili par san se puta naklonija prema zemlji i poljubija je. Počeja san bivat istinski sritan. I u jednom momentu san se otvorija i osjetija energiju prijatelja mi, i od sve siline emocija i zahvalnosti mi se pojavila baš nevjerovatna ljubav prema njemu, obrgrlija san ga snopom ljubavi i reka: voliću te di god bija i ko god bija. Takvu ljubav ne znan baš da san osjetija nekom drugom prigodom. Vjerovatno je bilo do kombinacije emocija, što san bija baš loš, pa uz njegovu pomoć nadoša. Dalje smo nasstavili mantrat i mene je u jednom momentu počeja uzimat smij (smijeh), i tako san se samo počeja smijat, bez ikakvog razloga. Kako san ja počeja, tako i prijatelj mi, i u jednon momentu smo mi, ko dvi budale, na putu po brigu di nekad zna neko i doć, se smijali ničemu. Bija je to tako lip osjećaj. Kad san se vratija kući, osjeća san strah, ali nisan se kačija za nj. Kao da san uronija metar dublje u svoju psihu i samo san pušta strah da prolazi mnome a ja san ga posmatra. Mada, sad kad se sitin, ko da san jednin djelon bija povezan, navezan na jedan strah. Ne znan, znan da mi je bilo ok osjećat strah i da mi nije predstavljalo problem. Tu noć san zaspa i ujutro se probudija isti ko i prije, ko i inače. Inače, taj mi je prijatelj od malena prijatelj, družimo se praktički od kad znan za se. Imali smo faza u odnosu, al ostali smo prijatelji. Bilo bi fino kad bi moga imat takvih momenata ko taj s njim, al ne znan kako da dođen do njih. Ajd, s vrimenon ću valjda nešto i naučit.
U svitu, je općenito, puno patnje. Nije svak rođen da bude sretan. Možda svak ko je rođen ima šansu bit sritan. Ali neki je prokockaju. Neki polude, završe ko šizofrenici, neki bipolarci, Borderlinei itd, u spektru psihičkig poremećaja. Neki postanu ovisnici o alkoholu il drogama. Neki postanu potpun sluđeni pa ubiju nekoga misleći u glavi ko zna šta. Ko što reko, u svitu je puno patnje. Kad se nađeš na margini društva, zaboravljen, u nekom zatvoru il ustanovi, di život stoji, svak je zaboravija na te. Osim možda najbližih, al jebiga, ti najbliži nisu tu da mogu non stop bit s tobom. Kad završiš na ulici ko beskućnik, malo ko će imat milosti za te. A šta je tek sa ovim tihim, dubokim patnjama koje ljudi vode iza zatvorenih vrata svojih stanova i kuća, pogrešni izbori, kukavičluk, odustajanja, kajanja. Takvi često iz mržnje prema sebi postaju nasilnici... Mada nije pravilo. Svit je zajebano misto, zašto je napravljeno da bude baš ovako kako je, ne znam. Reka bi da nije ni napravljeno, nego da smo mi ljudi došli do te točke di smo sad ovakvi kakvi jesmo. Da prolazimo muku pročišćavanja da bi došli do točke da imamo trajnu sriću.
https://www.youtube.com/watch?v=e7bxXjQL3cY
Powered by blog.rs
