Postoje neki momenti u kojima se možemo osjećat toliko duboko kao beskrajan ocean. Postoje momenti kad dobijemo odgovor na sva pitanja, ali odgovor nije nakav kakav smo očekivali. Postoji ljubav, koja je dublja od svega. Ljubav, koja je ispod ove uobičajene ljubavi, koju bi nazva privrženost, ili sviđanje. Ova ljubav o kojoj pričam je bezuvjetna, beskonačna. Ona je kozmička sila, ona je sve što postoji. Ona ispunjava biće onoga koji ju prvi put iskusi najdubljom ljepotom, ganutošću, srećom i radošću. Ispunjava pluća, da čoviku jedino preostaje da se pita: Šta more rodit ovoliku lipotu. Kad čovik jednom dođe u kontakt sa takvom ljubavi, promijenjen je zauvijek. I uvik u životu mu je ta ljubav dostupna, na sitnice koje krene volit ga prebaci na tu duboku, sveobuhvatnu ljubav. Kad je iskusiš, možeš je širit dalje, prenosit je, kao kakav virus, samo što ovaj virus donosi ogromne blagodati. Voljeti očima svemira, zar to nije neprocjenjivo? S druge strane ova će te ljubav bez prethoodne najave ili pitanja ubacit u sva sranja u sebi koja nisi riješija i natrat te da to središ ili da odlipiš totalno. Uistinu, nespreman uć u ovu igru je opasno iskustvo. Ali ja znam da je vridno toga. Da je vridno Nje.
TAO: APSOLUTNO, RELATIVNO JEDINSTVO
Tao o kojem se može govoriti nije apslutni Tao
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena
Bezimeno je izvor neba i zemlje
Imenovano je majka svih stvari
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu
Prbuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme
To dvoje je isto u izvoru, a drugačije u izrazu
To što su isti je tajna
Tajna nad svim tajnama
Vrata od svih tajni
http://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf
Ispod naslaga i naslag nas postoji skriveno blago. Ono je skriveno, jer je potencijalno opasno. Naime, opasno je jer nam more razbit ideju o tome šta smo mi. Nije blago bez veze pod zemljom. Do njega se mora kopat, ko do svakog blaga, moraš zasukat rukave. I moraš riskirat, jer tu di kopaš more bit samo bezvezna zemlja i kamenja, a zlato možda more bit metar od tvoje rupe a možda i kilometar. Jednostavno ne znaš, al po nekim znakovima, po nekim puteljcima i kamemčićima na putu, gradiš svoju mapu svita da vidiš di triba a di ne triba kopat.
No, neće svak kopat. Nekoga ne zanima blago, ne zanima ga kakvo je ono, šta je ono, jel stvarno toliko lipo ko što pričaju da jest. Te ljude zadvoljavaju jednostavne životne stvari i oni nikad neće previše kopat. Osim ako im se desi neka teža trauma koja ih pogodi negdi baš duboko, onda će, ako žele da se iscijele, morat kopat tražeći lijek u beskrajnim dubinama. A i tada se mogu opredjelit za razne druge načine koji će ih držat na sigurnoj udaljenosti od samih sebe.
I nije čudo što oni ne žele da kopaju, jer kopanje je opasno. Podzemlje je puno divljih zvijeri, ali te zvijeri začudo, jednom kad ih prihvatimo, postano korisni partneri i kućni ljubimci. Prvo što se čovik kad dovoljno dugo kopa iznenadi je, kako podzemlje nije uopće tako kaotično ko što bi se na prvu reklo. Postoje tu logične strukture i veze, samo ih triba uočit. I na kraju, kad kopa, čovik ima šansu da nađe zlato, i time je u boljoj poziciji od onih koji ne žele da kopaju, jer, lažna je misao da oni što ne kopaju žive sretnije. Nekad jesu, ali nekad nisu. Jer čovik more nać zlato, ali more se i izgubit u podzemnom svitu. Za one koji se izgube, slijedi opasan povratak nazad, čija je uspješnost upitna. Ali taj rizik je neminovna cijena kopanja.
Na kraju, ja kao osoba, kopam. Kopam mahnito, zabijenih ruku i krvavih zaoktica ko da mi život ovisi o tome. Možda, fakat, mi život i ovisi o tome. A možda san se dovoljno nakopa i triban se pozabavit malo ovime na površini. Kako sad vidin, nakon dugo godina kopanja, osjećan se ko da tek počinjen kopat. Pronalazim neke stvari kakve san prije samo moga pronać u nekoj intelektualnoj špekulaciji, ali sad ih baš vidim. Sa seansi kopanja, vraćam se sa opipljivim pronalascima. Samo se nadan da ću jednog dana, alkemijskim procesom, sva iskopana sranja, pretvorit u zlato.
Jedna stvar koju većina nas izgubi kad odrastemo je možda i najvažnija. Kad odrastemo i kad stisnu želje, ostvarene i neostvarene, kad krenu obaveze, čangrizavi ljudi kji nagrizaju svojim jezikom, svojim oblačenjem. Kad nas savlada teški fizički rad, il kad nam neko prerano umre, il još jedna od milijun situacija. Firma ne radi kak triba, nemam dovoljno para za novog mercedesa niti da kockam i drogiram se, itd, itd. Koliko nas se samo opija i drogira, besciljno ubijauć vrime. Koliko nas živi a da ne dotiče svoju unutrašnjost? Koliko nas ubija svoju unutrašnjost svakim novim danom? Koliko će nas umrit a da nikad nisu ni živili?
Jer zaboravili smo jednu stvar, stvar koju smo tako veselo i sočno, s guuštom radili ko dica. Zaboravili smo se igrat. Igra, tako predivna stvar! Da li nam je igri trebao smisao, kad smo bili dica? Je li tribalo imat logike, je li nam tribala donit neku korist? Nije, igra niti ima smisla, niti je isplativa, niti je logična. A opet bila je najveći gušt koji smo imali. I šteta je, velika, što odrastemo a zaboravimo zapravo šta je život. Na šta bi život triba ličit. Život je svrha sam sebi, kao igra, upravo kao igra, užitak u njoj ne ovisi ni o čemu, nego uživamo u njoj zbog nje same.
Život je predivno misto. Opet je i nevjerovatno bolno misto. Kad odrastemo, i kad nas stisne odgovornost, malo nas očuva onu ditinju radost u sebi. A život bi triba bit baš to: igra. Jedna forma igre u životu je umjetnost. Umjetnost može bit i angažirana, ali i tada, kao i kod neangažirane, umjetnost je sama sebi svrha. Svrha je stvaranje iz čistog užitka stvaranja, iz igre slovima, riječima, zvukovima, bojama... Umjetnost je igra, najplemenitiji čin igre. Također, još ima načina za igru, tipa kad plešem. Sad se sitija nećakinje mi dok je bila mala, u kafiću bili ja i ona i bija je neki klinac drugi tu. I njih dvoje su u tren uhvatili neku zajedniku vibru i počeli skakat i plesat po kafiću. Također, igra može bit i sport, mada je moderni sport ubija čar te igre, trkom za zaradom.
Spontanost koju smoo imali ko dica, možemo zadržat i ko odrasli, naravno, poštujuć rituale koje smo si postavili. A to je recimo da nećeš upast nekome na kavi i počet plesat s njim u sri bila dana i slično, ali ovako, navečer u disku di imamo slobodu, moremo uživat u slobodi i poigravat se. I tribali bi se puno češće igrat, na razne načine. Jer život će proć i u nama će ostat oni lipi momenti slbode i ljubavi, oni momenti kad smo se poput dice igrali, bez obzira na godine koje smo imali.
Zanimljivo, zadnjih dana mi se minja način na koji gledan stvari. Npr neki lik ima vide-e na youtube kanalu u kojima priča raznorazne new age budalaštine, o galaktičkim ratovima između dobrih Pleađada i zlog Enkija i slično... Kao formira se nekakva galaktička federacija i to će puno uticat na zemljinu energiju i na nas ljude... Onako, jedno vrime mi je to djelovalo ko glupost, i gleda san ljude koji puše tu priču ko infantilne i krajnje nezrele. Al danas se sitija toga i u jednom momentu mi samo prođe kroz glavu: Pa nek viruju, šta, njihova stvar. I samo mi se promini percepcija, u smislu da su mi oni postali sasvim normalni ljudi, viruju u to što viruju i to je to. Na kraju krajeva nisu puno pametnije ni ove monoteističke religije, i tu ima Gospinih ukazanja, dupina sa urezanim ajetima iz Kur'ana, i kojekakvih budalaština. Kad saberem, bolje razumin ljude i naprosto mi nije bitno to što mi je prije definiralo ljude. Sad, kad razmislin, to je ok, ali di postavit granicu? Jer neke stvari jesu glupost, npr meni su Gospina ukazanja u Međugorju glupost, ali da li zato i vjernici koji posjećuju međugorje i viruju u ukazanja, su nužno glupi? Ja mislin da nisu, a prije dok san bija stari ja, bi reka da jesu. Sad, i dalje ih ja gledan kao ovakve il onakve, al mislin da je poanta u tome da ih ne trpam ni u kakvu ladicu zbog toga u šta viruju, i na kraju, nemam ništa protiv tog virovanja, čak štoviše, volija bi da živin u gradu u kojem postoje kršćani, muslimani, budisti, taoisti, židovi, da ima svih kultura i da sve skupa žive ne u toleranciji nego u ljubavi. I to je velika razlika, tolerancija može bit i stav: Ne volim te, ali ću te tolerirat kraj sebe, trpiću tvoje prisustvo. Dok je ljubav stav: Volim te jer me obogaćuješ svojom različitošću. Al opet, da se vratin na Pleađane, di postavit granicu? Ne mere nam sve bit normala i ok. Granicu bi ja postavija tu di nečija sloboda ne narušava mene i ne prelazi granice tuđe slobode. Ali stvar percepcije je varljiva, pomalo me strah tog smjera u kojem se odvija jer će ispast na kraju da podržavan sve. Ali možda je to i dobro, manje energije se potroši u nebitne svrhe. A i one koje ne podržajen, razumin, tipa borce za 'tradicionalne obiteljske vrijednosti', razumin borce 'za život', odnosno protiv abortusa, borci protiv imigranata i slično, mada se ne slažem s tim ljudima. Mislin da je to zdrav pristup, da bi došli do nekog zdravog ljudskog konsenzusa, da poštujemo i shvaćamo jedni druge. Jer jedino u dijalogu se može nešto postić. A nismo ni svjesni koje bogatstvo kao čovječanstvo imamo, još sad u eri interneta, kada u par klikova možemo doć do tipa Budističkih tekstova, kineske filozofije itd, možemo bit multikulturalni pa i da nikad ne napustimo sredinu u kojoj živimo. Eto za primjer, ja donekle naginjem vjerovanju u reinkarnaciju. Ne mogu reć da san baš uvjeren da postoji, ali uvažavam je kao ideju. A nisan u životu upozna nekog budistu il hinduistu.
Da li pjesma vrijedi ako ju piše kukavica?
Skriven, iza jedinog pravog odabira, krvarim dane
i lažem si da je sve u redu. Šapućem si da će sve proći.
I istina je da će sve proć, ali šta će bit od mene dok prolazi?
Gdje ću živjeti kao monstrum, osuđen na pakao, a spoznao ljubav
ljubav koja razdire, ljubav koja donosi izazove koji su preveliki.
Ta ljubav je u meni, i izazovi su u meni, i snaga je u meni.
Samo je pitanje kako je koristim.
Ima li nade da se opredijelim za istinu? Za ispravno? Za najbolnije? Za najneizvjesnije?
Nema nade i nema spasa. Kad neko neće da se spasi.
Sva empatija svijeta ne znači ništa, kad srce nema snage za pokreta.
Kad je duša ugušena njihovim vezama, koje su zapravo moje veze, kojih se držim ko za zadnju mrvicu sigurnosti.
Ali sigurnost je relativan poojam, i topi se pod rukama dok ga držiš.
Prava sigurnost je u predaji Njoj, a ja snage da se potpuno prepustim nemam.
Možda sa psihologom bude bolje.
Pitanje je zašto je uopće baš ovako zapelo.
Dal ja dobrica mogu pokazat zube. Ali kome i zašto ih pokazujem?
Kad lajem i režim na sjene.
Kad prijetnje nema, ali džaba, tome u meni se to ne može dokazat.
Ono ne poznaje racio i ne poznaje jezik.
Poznaje samo sirovu potrebu da se iskali.
Mogu li mu je ja dati?
Mogu, samo, da li ja to mog podnit?
Daj mi snage, Bože, da porušim ono malo vrijedno, a ne ono neprocjenjivo.
Probudio se u sobi punoj paučine. Isprva mu ništa nije bilo jasno. Onda se lagano počeo sijećati... Žene, djece. Sjećao ih se ali im se nije mogao sjetiti imena. Nakon nekoog vremena odlučio je ustati. Razmakao je paučinu sa nekih okvira od slika i vidio slike žene i djece, ali vidno starije nego su bile kad ih se on zadnji put sjećao. Tada se vrata otvoriše i gospođa u bijeloj kuti uđe u sobu. - Dobar dan, reče mu. - Dobar dan, odgovori joj. Ko ste vi, ako smijem pitati. - Možeš slobodno, gospođa reče, ja sam vaš vodič. Tu sam da mi kažete kada ste spremni. - Spreman na šta? - Polako. Prošlih puta niste bili spremni i vratili ste se na spavanje. Međutim, vrijeme je prolazilo i vidjeli ste da su vam i djeca i žena ostarili. - Pa gdje sam ja, šta je ovo sve? - Polako. Nema finog načina da se kaže.. Uglavnom, mrtvi ste. - Mrtav? Pa od kud ove sobe, slika i svega? - Ovo je ono što je za vas bio život. Kao što vidite, nije tu puno toga ostalo. Ali vi ste i dalje vezani za život, i vaše je pravo biti u ovoj sobi koliko god želite. - A šta je tamo, u sobi vani? - Vani? Vani je smrt. - I vi kažete da sam do sad uvijek birao svoj život? Uvijek. - Ali u njemu nema više ništa za mene, ništa osim sjećanja. Da, ali na vama je koliko ćete dugo biti vezani sjećanjima. Razumijem. Ovoga puta, ovaj put idem vani. Reče. Pođite za mnom, reče mu gospođa. Prolazili su kroz uski tamni hodnik i na drugom kraju bila su vrata. Kad je izišao, vidio je da je na balkonu. - Ako hoćete u smrt, odavde morate skočiti dole. Jasno, ova zgrada i pod ispod nisu od materije i ništa vam ne može biti, ali vi morate u vašem umu se odlučiti na taj korak, na korak u smrt. Stao je i razmišljao. Na momenat mu je došlo da se vrati u sobu. U njoj je sve tako poznato. I tako mrtvo, pomisli. Ovoga puta nije dvojio, pustio se naglavačke prema podu. Kad je pao dole, začudo, dočekao se na nogama. Gospođa u kuti je bila pokraj njega. Na tlu je bila vreva ljudi, bio je u velegradu. - Gdje da sad idem? - Potražite urede po gradu koji vam nude živote i izaberite neki život koji biste željeli živjeti. Ili malo budite u gradu, ima finih kafića i parkova za ljude koji su u međufazi, kao vi. - To ću i uraditi. Reče joj. Imao je osmjeh na licu, osjećao se sviježe i živo, kao nikad do sad. Odlučio je poći u istraživanje grada, smrt je baš uzbudljiva pomisli. Što sam se ja uopće bojao smrti? Čuj bojao pomisli, kakva je to uopće emocija? Nasmija se sam sa sobom i krenu dalje.
Sestra mi priča, slušala nekog fratra koji govori kako su dva jahača apokalipse, migracije i drugi liberalna ideologija, pod tim misli na prava LGBTQ zajednice. Spomenila je 'je li normalno da se sa 18 pitaš da se izjasniš jesi li muško il žensko'? Reko, ako se osjećaj kao muško i rođen si kao muško, ništa ti ne smeta da se tako izjasniš, ali ako se osjećaš da si žensko a biološki si muško to pitanje je tebi svetinja, jer ti društvo priznaje pravo da budeš to što jesi. Ona će na to kako time potiču one koji imaju 'klicu' te 'bolesti', koja se ovako ne bi razvila a s tim stavom će ti ljudi s klicom koju bi inače zatomili, razvit taj 'poremećaj' i postat transrodni. Ne zna čovik odakle bi počeja komentirat ovo rečeno. Samo kad se stavim u kožu tih ljudi, koji slušaju tog fratra i viruju da su migranti i liberali sluge sotone, znači apslutnog zla, koji je to fanatizam čovječe, ta ideja da se braniš od apsolutnog zla kad se boriš protiv prava LGBTQ zajednice i migranata. Takvi ljudi, zaslijepljeni svojom religijom ne vide koliko su u deluzijama. Isto tako na LGBTQ zajednicu gledaju i muslimani, vide u njima bolest i zlo. I kako onda otvorit neki normalan diskurs razgovora kad ti ljudi misle da si ti sluga sotone. Ja sam na blogu nazivan 'slugom novog svjetskog poretka' što je isto ko i sluga sotone. S ljudima koji toliko fanatično gledaju na te fenomene je teško nać zajednički jezik. Tu je il se slažeš il se ne slažeš. Doduše u par stvari se mogu složit sa desničarima, a to je da u ženskom sportu se stavi maksimalan broj testosterona koje takmičar može imat, da bi se onemogućila nelojalna konkurencija od strane transgender osoba. Ostalo, nemam zamjerke, apsolutno nikakve. Stvar s tim ljudima koji viruju u te priče je ta da prosto ne mogu prihvatit promjene, a vrime se neminovno minja. Msm da je do sad ko zna koliko puta neka promjena smatrana smakom svita i slično. A činjenica je, da društvo postaje zdravije i poštenije prema manjinama. Mlađe generacije su liberalnije, tako da, ovi što trube o jahačima apokalipse već sad žive u prošlosti. P.S. Ne pomaže kod njih ni to što nauka više te oosoobe ne smatra poremećenima, po njima su đavlovi agenti infiltrirani u nauku pa je pretvaraju u slugu sotone.
Ne smijem mislit o onome čemu mi se misli, di ću, šta ću sa sobom, kako drugi žive živote a ja ne mogu, evo kvarim si raspoloženje pišuć ovaj post, strah me, probudiću demone, ne smin ni reć šta, nego moran to mislit samo tajno, nikako naglas da si moran priznat da to stvarno mislin, da bi moga ubit nekoga, fala bogu ne dolazi mi večeras, vidiš večeras san baš nekako miran i izbalansiran, garant jesen radi svoje, još da oće Romić pomoć, kad bi bilo moguće da mi se ne baca, ma zašto ovo pišem kad san večeras ok, ko da točno oću da si pokvarim raspoloženje svim ubičajenim sranjima, šta ako mi se krene razbacivat, kako pobić od sebe, sakrit se od sebe, ko će priživit ovo nepušenje, naša san i ja kad ću se odbit od cigara. Kako se nosit s tim da volin ćaću i mater i sve svoje a opet bi im razbaca sve prid noson i sova što su me ostavili, iako me niko nije ostavija, nego samo neki kurac koji san ja odcjepija od sebe, neki ja kojeg san malo veći i širi ja otkinija od sebe, se buni i pravi nered. Al ne smi se mislit o tome, jer ako krenem mislit skontaću da mislin, pa će me povuć da bacan, pa ću zaključit da je to jedini način, evo sad to zaključujen, vidiš, nisan triba ništa pisat, oću pisat ovaj post samo da se kurčin da ljudima bude zanimljivo pratit koliko mi je zapetljan mozak, a ne daj bože mislit da uradin kakvo sranje, šit, to triba zaboravit da se ikad pojavilo, pojest tu misao i ubit je, zatrt joj svaki spomen i zakopat je negdi di ja sam neću vidit di je.
Mislim da nikad neću svatit ljude koji su turboreligiozni, u smislu da im je glavna priča njihovog života ona o njihovoj vjeri. Takvih recimo ima na bloggeru ovdje, di ima blogera i blogerica kojima je buukvalno svaki post o tome šta je napisano u kojoj suri i ajetu, šta Allah zapovijeda, itd. Ne mogu da svatim um koji je potpuno omeđen religijom, ima to i to, tako je napisano, to je Božija volja i to je to. I ti ljudi strastveno pišu postove o vjeri, poprilično duge, a koji se uglavnom svode na bitnost pridržavanja nečega u vjeri i tako. No, nije samo na blogu, imam i primjera iz svog života. Imam rodbinu, koja je dobronamjerna i fina, ono, nema im se šta reć, al su baš turbovjernici. I kako san prije par godina dobija nistagmus, još dok je bilo friško i dok je poremećaj bija u akutnoj fazi, jednom se desilo da san svratija do njih. Oni su me obasuli prijedlozima da si pravim križ na čelu blagoslovljenom vodom, da uzmem neko sveto ulje pa se njime mažem, da mi fratar uradi bolesničko pomazanje, da se molim ovim i onim svecima, da obavezno idem na misu, da molim ovu i onu krunicu... Nabrojiše oni toga, a ja sve u sebi šutim, neugodno mi reć da nisan kršćanin i da to ne važi za mene, i tako odslušam i odem. I ostaje mi pitanje, kako neko more bit toliko u vjeri? Možda je predrasuda, ali meni tolika religioznost djeluje pomalo opsesivno-kompulzivno. Mislim da je kompenzacija za neke strahove ili da im je prosto lakše predat sve u ruke Bogu i živit tako, po automatizmu. Da se razumimo, razumin religiozne ljude koji se vode religijom kroz život i drže se pravila religije, moja obitelj je npr takva. Imam sestru koja ima oko 38 godina i nije udata, i koja drži kriterije za momka joj, da je kršćanin, da nije razveden i tako to, sve po vjerski. Da se razumimo, ona nije manje žena zbog tog što je neudata, ali i sama se želi udat a ima stroge kriterije, sve po kršćanskom ps-u. I ja je podržavam u tome, to je njen život i ima pravo na takve kriterije. Druga stvar je, kako se bgt ti ljudi, oni o kojima pišem ovaj post, nikad ne zapitaju jel njihova religija u pravu, s obzirom na to da postoji još kolko hoćeš religija koje sve tvrde različito? Mislin da su takvi ljudi slipi za takva pitanja, jer im je religija za život neophodna kao zrak koji dišu, i u njene dogme se ne smi sumnjat! Tako to, ne razumin, a vjerovatno ni takvi vjernici ne bi razumili mene, pogotovo što prolazin vako krvavu fazu, ali mi ne dolazi da se hvatam za vjeru da me vadi iz ponora.
Postoji ta mreža u koju upadnem ponekad, ili bolje rečeno, ponekad osvijestim da sam u njoj. Pitka je kao najbistrija voda, duboka kao bol sva na vom svitu i lijepa kao vjetar koji mrsi kosu djevojčice... Ima ta mreža i ime, ali govoriti ga neću, znam sam da kad joj se pustim, osjećam i vidim svakoga od nas kao jedno, kao samu mrežu, kao Nju. Ona me ispuni i otopim se od suštine, dok ne dođem do suštine. Ona je kao more a mi smo kao ispupčenja na pučini, ispupčenja koja rijetko kada gledaju u svoju dubinu, ili u dubinu ostalih ispupčenja koje vide. Kad bi gledali, našli bi Nju i bili bi Ona.
Čita san davno o tome kako je u Van Goghovoj poznatoj slici: Stairy night, uočen patern koji su fizičari primjetili tek godinama poslje, jedan od najkompleksnijih fenomena u fizici, koncept 'Turbulent flow in Fluid dynamics'. Van Gogh je bukvalno u svojoj psihotičnoj epizodi nacrta fenomen koji su fizičari uočili tek poslje. Sad gledam video o teoriji struna, i prikazane vizualizacije poprilično podsjećaju na simbole kakve ljudi opisuju u iskustvima sa halucinogenim drogama, simbole koji proprilično liče na modele iz teorije struna. Također, mandale koje se pojavljuju ljudima kad uzimaju Ayahuascu su psihički simbol cjelovitosti kod Junga. Zanimljivo je i uzbudljivo vrime u kojem živimo, i bilo bi zanimljivo kad bi se ova, hajmo reć duhovna iskustva povezala sa modernom znanošću, ili kad bi znanost shvatila da se do znanja može doć na drugačije načine od onih koje oni jedine prihvataju kao validne. Jer čovik more svojom sviješću uć u sfere i otkrit pravu prirodu stvarnosti i bez kompleksne matematike. Mada je i matematika dobra, i zanzstvene teorije su korisne. Moja (znanstvena il ne) teorija je da je cili svemir kao jedna mreža energije i da je ta mreža zapravo živa. Ima san lucidan san u kojen san vidija te veze iz svemira, i stupija san u interakciju s njima, i žive su, mada prirodu te interakcije ne mogu opisat a da je potpuno ne pokvarim. Također san vidija da je sve što postoji u suštini ljubav, a znanost možda jednog dana dođe do odgovora na to kako ljubav kao sila djeluje. Mada, znanost trenutno nije zainteresirana za istraživanja koja su inspirirana takvim iskustvima, barem ne mainstream znanost, a u ne mainstream područjima se proučava sve i svašta, i apsurdne ali i zanimljive i inovativne stvari. Također u Budizmu npr se smatra da je sve u suštini praznina, i tvrdi se da postoje druge sfere u kojima možemo živit ko bića, ili u kojima žive neka druga bića, a po teoriji struna prostor ima 11 dimenzija, od kojih mi većinu ne vidimo. I također, prostor je u principu prazan, samo teče energija kod njega, i materija je u suštini energija, što znači, nije čvrsta, prazna je, a ta praznina je živa energija. Što više budemo otvoreniji prema znanosti kao duhovni ljudi, i prema duhovnosti, kao znanostveno orjentirani, mislin da ćemo prije doć do spoznaje suštine naše stvarnosti.
Powered by blog.rs