Znanost posmatra svemir kao mašinu, i smatra da je život u jednom momentu nasta, slučajno. To je temeljna postavka znanstvenih teorija. I koliko god znanstvenici, i ostali scijentisti se držali te ideje pod krinkom 'znanstvene nepristrasnosti' i 'empirijske provjerljivosti'. ova ideja je nešto najnakaradnije što se može smislit. Ako je život nasta slučajno, i ako je svemir nasta slučajno, kako su nastali? Šta je uzrokovalo tu slučajnost. Umisto ovakvog nelogičnog gledanja na svit, puno je logičnije zaključit da je život, ko što san nedavno napisa, sastavni atribut svemira. I da svemir nikad nije nasta, nego da jednostavno postoji izvan granica vremena i prostora. I to objašnjenje ima svoje rupe, kao što ima svako objašnjenje ovakve vrste, ali meni se ovaj stav puno više sviđa nego stav službene znanosti. Život ne mere nastat ni iz čega, on je mora već postojat da bi ga danas bilo. I kako god da je svemir nasta, ili postoja oduvik, izvan granica onoga što mi kao ljudi možemo svatit, meni je puno logičnije da je svemir sam živ i da je život njegova srž, nego da je svemir nekakva nesvjesna mašina i da je život nasta slučajnim sudaranjima molekula i atoma. A za svemir da je živ, sam san ima nekoliko iskustava koja mi to potvrdđuju.
Oduvijek, barem oduvijek od kad sam došao u neke godine u kojima se čovjek pita o životu, ne je intrigirala jedna stvar: Kako išta postoji? Kako? Kako jednostavno ne postoji ništa? I kako pojmit ništa? Mislin da odgovaranje na ova pitanja dolazi do granice koliko čovjek more pojmit. I lipše je tako, lipše je kad ne znamo odgovor na ta pitanja. Lipše je kad ne znamo di ćemo nakon smrti, kad ne znamo odkud smo došli. Postojanje samo po sebi je sreća, ali je i strašno. Posebno je strašna ideja o vječnom postojanju. Vječnost je strašna, lakše je bit ateista i mislit da je sve gotovo nakon ovog života. Ja san razmišlja i skonta san da mi je ok da nakon smrti nema ništa. A isto mi je ok i ako ima. Možda nekad, nakon ovog života, dođemo u stanje u kojem ćemo bistriji i mirniji sagledat tajnu postojanja. I onda se utopit u more ljubavi, i tražit jedni druge plivajući u njemu.
Tanka je linija između zla i dobra. Ja prije nisan ni razmišlja o zlu, ko o pojmu, doživljava san zlo kao manjak svijesti, a ne ko neku kozmičku silu. Sad ne znam šta da mislim. Znam samo na svom primjeru da ima istine u onoj: Put u pakao je popločan dobrim namjerama. Ja san sa dobrim namjerama borio borbu zadnje tri godine, a to je bila borba da izliječim nistagmus, poremećaj koji sam dobio. Ta me je borba dovela do nekih nevjerovatnih iskustava, kakva mislim da malo ko ima. Naučio sam osjetit biljke, njihove, pa recimo duše, vidio sam da je ljubav u suštini svega, telepatski komunicirao s mačkama, samo svojom namjerom ih zovnuo da mi dođu i one bi došle, osjetio sam i kako je biti mačka iznutra, kao da sam ja bio mačka. Nakon tih iskustava sam mislio kako će mi u životu bit sve lakše i lakše. I počeo sam radit na svojim emocijama, jer su mi generalno bile zablokirane. I onda je počeo teatar sa mojom predstavom na njemu. Prvo sam počeo ječat nekontrolisano, proizvodit zvukove van svoje kontrole. I jedan dan mi došlo da se izvaljam u kafiću, samo mi taj poriv doša. I ja, u nadi da će problemi prestat, to fakat i uradim, izvaljam se u kafiću po podu. I ječanje je fakat prestalo ali mi je zato došao poriv da psujem ko lud. I ja odem na psihijatriju, svojevoljno, s namjerom da odem u pakao. Tamo, kad sam došao, sam vidio da se ipak ne želim predat i borio sam se i psovao dok me i to nije prošlo i konačno, došao je zadnji simptom a to je agresija. Poriv da bacam i razbijam. I jednom to pokušam ispoljit kući, i samo mi dođe osjećaj 'umriću, umriću'. Bija san savršeno svjestan da neću umrijet, nego nešto u meni je počelo umirat. Sad mislim da je to moj ego, moje 'ja'. Kad mi dođe taj poriv da bacam i kadd bi ga potisnuo, na psihijatriji bi mi dolazilo kao da tonem u pakao. Počeo bi dobivat porive da ubijem nekog, da uradim nešto što je meni najgore. Zaustavio bi to nekako, što bi učinio nešto što mislim da trebam, da to prođe. Sada, kući, imam taj poriv da razbijam baš po kući, neće nigdi drugo da se ispolji nego baš u kući. I msm kad bi si to dopustija, da to uradin, da bi mi ego umra i da bi bija slobodan. U suprotnom, kad potiskujem, zna mi doć poriv da pobijem svoje i počne me preuzimat, kao za inat, jer je to najgore što mog zamislit. Kad se prepustim, kad volim, kad počnem bit optimističan odmah mi se baca i razbija. A kad to odbijem, onda dođu ti bolesni porivi. I tako, imam izbor između dobra i zla. Iman osjećaj da me ljubav će ugurat u to bolno iskustvo smrti ega, a strah me blokira i u konačnici proizvodi i tako bolesne porive. Za sada se borim s njima kako znam, i na nekom sam statusu quo, ali ne znam do kad će to moć tako ić. Sad stojim na mistu svim silama, a mislim da me bukvalno samo jedan korak dijeli od slobode. Ili od pakla. Jer kad dobijam te bolesne porive imam dojam da baš tonem u pakao, i počinjem mrzit sve. Toliko o ovome, i ovo je možda previše intime razotkriveno. Da potvrdim ono što sam rekao na početku, tanka je granica između dobra i zla. Jedan korak vodi ili u dobro ili u zlo.
Život u svemiru nije nasta, svemir je suštinski živ, život je jedan suštinski atribut svemira. Svemir je sam život.
Tamo gdje jašu divlji konji
Moja duša čeka
tebe, da se sa mnom rastopiš
Da se zaboravimo u moru
pomiješanih duša
da pratim tvoj trak svijetla,
u mozaiku boja
Tamo gdje bubanj odzvanja
konji su nepripitomljeni
i šume okolo zrače snagom
i divljinom
koja zastrašuje
Tamo te čekam da ti pkažem
sve čari svoga sunca
čuvam ga u šaci, da ne pobjegne
I da ga orlovi ne uzmu
lavovi ne otmu
vukovi ne odgrizu
Čekam te da se vidimo jedno u drugom
da vidimo ko smo jedno drugom
da vidimo ko smo planini
da se kupamo u ledenom jezeru
da vidimo ko smo ljubavi
što buja divlja i cvate
na vrletima
gdje se divokoze penju
da vidimo da li smo, uopće.
Crni čovjek je uvijek vodio psa sa sobom. Pas je bio crn, kao i on. Hodao je noćima i tražio svoje žrtve. One koje bi pristale na njegove uvjete, on bi s njima sklopio ugovor. Naime, on će ispunit ono šta oni žele, ako mu zauzvrat daju svoje duše. Oni koji bi dali svoje duše, bi već tada vidjeli da su izgubili sve, ali tada je već bilo kasno. Morat će čekat novi život u kojem će dobit duše nazad. Jer i crni čovjek umire, kao i sve drugo, i ponovo se rađa, kao i sve drugo. Crnom čovjeku su posebno odgovarali slabi ljudi, nježni, nespremni na život. On bi tada s njima sklopio ugovor kojim bi dobili šta žele bez truda. Dolazili su mu i oni pohlepni, željni moći, ali oni ga nisu zanimali. Njihove duše su bile uprljane i nisu bile lijepe kao ove nevine koje je on rado uzimao. Naivci koji bi pristali na ugovor sa crnim čovjekom nisu ni znali šta rade. Crni čovjek hoda gradom svaku noć, ali ipak, vide ga samo oni kojima se on obrati. Ostali samo mogu osjetit prisustvo nečega, i zaboravit taj osjećaj nakon što crni čovjek ode dalje od njih. Crni čovjek nije bio zao, on je samo radio ono što zna i za šta služi. On je čistač, čisti svijet od mekih i nježnih duša koje su spremne dati mu svoju dušu. Tako da bi od mekih i nježnih opstali jedino oni koji ojačaju i odbiju crnog čovjeka, ili oni koji prihvate svoju nježnost, mekoću i slabost i žive s njima. Crni čovjek svoj pohod radi svaku noć, ako ga kada sretneš, znaj da ga zanima tvoja duša. I razmisli šta želiš, dušu ili ono za što ti je um zapeo.
Čitam ovu knjigu od Roberta Johnsona, Inner work se zove, i fakat ju preporučujem svakome ko želi da radi na sebi. Ja san se pretpatija na Scribd pa je tamo čitam, na engleskom. Prvi dio knjige je o tehnici rada na snovima. Zapišeš san i prvo izdvojiš sve elemente iz njega, jedan po jedan. Na primjer ako sanjaš, recimo, ide auto a putom hoda čovjek u smeđoj kabanici bez kišobrana, izdvojiš element: auto, čovjek u kabanici, noć ako je noć, i tako. Kad povadiš sve elemente popišeš na šta te svaki od njih asocira, sve asocijacije koje ti padnu na pamet. Onda odabereš asocijaciju koja ti se najviše čini da je baš prava za taj element sna. Drugi dio je to da pronađeš na šta se u tvom unutarnjem, mentalnom životu ta asocijacija odnosi. Kad to uvidiš, ide interpretacija sna. Povezuješ sva značenja koje asocijacije imaju i spajaš ih u jednu jedinstvenu poruku koju ti san šalje. Kad to uradiš, slijedi zadnja faza, a to je ritual koji tribaš napravit da afirmiraš to što ti san želi reć.
I tako, krenem radit na jednom snu koji san sanja ima već dosta vrimena sad, ali j još uvik aktualan. Msm da san već pisa o tom snu ovdje. Naime radi se o ovom snu. Ja stojin i do mene stoji ćaća na konju i ima pušku. Ja se divim, govorim mu kako je tvoj konj miran, moš čak i pušku nosit. Tada dolazi moj konj, sav divlji, ja se penjem na njega on nastavlja trčat ko lud i ja sam nesiguran oću li ostat na njemu il ću past s njega. I tako se završava san. Kad san uradija sve prethodne korake, došla su mi ova tri objašnjenja. Konj je simbol mojih unutarnjih poriva i nagona. Prvo objašnjenje: Moram pripitommit konja. Drugo: Moram naučit jahat konja a da ostane divlji. Treće: Treba mi više muškosti, moram odrast, inkorporirat te elemente koje projiciram na svog ćaću i onda ću moć jahat konja.
Od sviju je sa mnom kliknula najviše druga verzija. Prvo san odabra prvu, i ko ritual nacrta sebe di jašen konja sa uzdama i sedlom i obisija je u svoju sobu. I kako san to uradija, malo me fakat smirilo, al san primjetija da mi nekako život nema draži. Unutrašnjost mi se bunila, nije želila da se pripitomljava. Samo san sam sebe pita mogu li živit ovako, i doša mi je odgovor: Ne mogu. Pošto nisan ima hrabrosti da još odaberem da afirmiram sebe di jašem divljeg konja, odaberem treću verziju, baš jučer i nacrtam sebe malog kako postajem veliki. I obisin sliku u sobi, kad odjednom nalet energije iz nesvjesnog ko lud, uša u kuću skoro ništa nisan moga ni govorit koliko je energije navalilo u mene I počelo me gonit da bacam po kući, ja trpija 10-15 minuta i kad san vidija da to ne mogu istrpit, otiša i skinija sliku. Ali energija je još neko vrime ostala u meni, dok se nije malo primirila.
Kako stvari stoje, pitanje je je li ovu moju prepreku moguće privazić a da ja ne porazbijam svoj dnevni. Na sve načine pokušavam proć bez toga, ali energija me u to goni ko luda. U četvrtak se nalazim sa jednim psihologom, pa ću vidit šta će od toga bit. Možda mi neko može pomoć, da ništa da lakše porazbacam. :D Ili, nadam se, da dođemo do nekog trećeg rješenja. Kad bi se samo moglo.
Ljubav i mržnja su dvije polarnosti koje se pojavljuju u našim životima. Svako zna šta je ljubav, a mislim da svako zna i kako je mrziti nešto i nekoga. No kakva je priroda tih dviju sila. U mom osobnom životnom iskustvu, polarnost su zapravo ljubav i strah, dok je mržnja posljedica odnosa to dvoje. Ljubav je univerzalna sila koja je esencija ovog univerzuma. Možemo reć da je svemir ljubav i da je sve što je u njemu ljubav. Ljubav plovi i našim životima, dolazi iznutra, iz naše veze sa ovim svemirom. Pa odkud onda mržnje? E pa, tu je kvaka. Mržnja dolazi iz otpora prema ljubavi, a korijen tog otpora je strah. Ljubav nije neka sladunjava sila, nego ozbiljna stvar koja često dolazi baš u oblicima u kojima je ne želimo. Često nam donosi patnju, jer nas mijenja na bolje i onda patimo jer ono staro u nama mora umrijet. Mržnja je produkat nemoći, paraliziranosti strahom od te promjene, ili strahom od nečega u nama, nekog dijela nas koji smo potisnuli i koji je sada u našoj 'sjeni', našem nesvjesnom. Mržnja je otpor, kada nas život vodi u jednom smjeru, kada naša unutrašnjost želi jednim pravcem, a to se našem egu ne sviđa, pa mrzi sve to, mrzi sebe, ili mrzi svijet, ili mrzi jedan dio sebe, i slično, u pravilu, kada ne želi prihvatit to nešto što mu život donosi ili je donio. Mržnja ne može postojat bez ljubavi, potrebno je imat ljubav da bi se mrzilo, jer bez ljubavi, strah se nema čemu opirat i mržnja se ne može pojavit. Za ljubav nije potreban trud, ljubav teče prirodno, jer ona je bazična priroda svega. Jedino što trebamo uraditi da bi dobili ljubav je dopustit joj da uđe u nas. Dok je za mržnju suprotno, moramo je hraniti, davati joj hranu svojim egom i održavati je, inače će ona prirodno nestati. Mržnja je ozbiljna stvar, i ako često mrzimo znači da nam odnos sa samima sobom nije dobar. Također često i u svom životu primjetim, da mrzim nešto bez ikakva razloga. To je zato što to nešto što mrzim potiče ljubav u meni, a ja nisam spreman da prihvatim ljubav u obliku u kojem dolazi. A nekad je i rezultat općenite mržnje, frustriranosti svijetom i samima sobom, pa mrzimo sve s čim dođemo u kontakt. Iz mržnje mogu inziknut nebrojena zla, od samoubojstva, do ubojstva, do uništavanja samog sebe pijančenjem ili drogiranjem, itd, nebrojeni su oblici u kojima se ona može pojavit. Da bi pobijedili mržnju, moramo pobijediti svoj strah, koji se suprotstavlja ljubavi i ne da joj da uđe u naše živote. Potrebna je hrabrost da bi se voljelo, i spremnost da budemo ono što jesmo, pod svaku cijenu. A to nije ni malo lak zadatak. Puno je lakše mrziti, jer kad se mrzi ego ima satisfakciju, dok ga ljubav umanjuje, ili ga vodi u konačan nestanak, u njegovu smrt, u smrt ega. Mržnja također zavisi od ljubavi i na druge načine. Kad smo u vezi s nekim i volimo ga, nakon što prekinemo, možemo mrziti tu osobu. Ali to je jedino jer još uvijek osjećamo povezanost s njom, samo ovaj put se moramo rastat od nje, što ne želimo, pa je onda mrzimo, jer ne prihvaćamo bol i patnju koju nosi raskid. Puno je primjera još koji se mogu navest, i ljudska psiha zna biti kontraditkorna, pa se istu stvar može voljeti i mrziti istovremeno. To se dešava kada smo u sukobu sa samima sobom. No ono što je bitno je znati da je ljubav primarna sila ovog univerzuma, a mržnja tek otpor prema toj sili. Ljubav je kao rijeka, i ona će kad tak pronaći svoj put do nas, ali opet pitanje je koliko ćemo ozbiljne prepreke joj mi staviti na put.
Pijem jutarnju kavu i uživam u jutru. Ptice lete nisko, i najavljuju darove neba koji će se očitovati kroz našu unutrašnjost. Uistinu nebo i mi smo spojeni pupčanom vrpcom. Krilati ljudi lete i traže zrake sunca iznad oblačnog neba, dok u poljima volovi oru, i ljudi sjede u hladu, odmaraju. Rijeka teče neometano, bez truda bez prisile, teče onako kako bi ljudski duh trebao da teče. Ipak, ljudski duh pravi brane i često vrti rijeku u krug, na kružnoj putanji umisto da je pusti da plovi ka svojoj neminovnoj destinaciji, mora, odakle je i krenula. Pa ipak, rijeka će kad tad doć moru, jer su takve zakonitosti prirode, jedino je pitanje koliko ćemo je mi dugo sputavati i patiti njenu zablokiranost.
Ponovo djelim, ako je neko propustio, moja prva knjiga. Radi se o šest različtih priča sa temama o kojima se inače šuti, ko što naslov knjige kaže. Napomena za one koji bi čitali online priko mobitela, namjestite 'lining' na 'single' i redovi će vam se normalno odvajati. Toliko od mene, nadam se da ćete pročitati knjig i uživati u njoj. :)
https://www.smashwords.com/books/view/930073
Powered by blog.rs
