Trenutak u kojem je sve stvoreno je sad.
Svaki čovik na ovoj planeti ovisi o njoj i o ovom svemiru da bi živija. Da nema kisika u zraku, umrli bi smo. Da nema vode, umrli bi smo. Da nema biljaka i životinja, umrli bi smo. Da nema sunčeve energije ne bi bilo ničega na ovom planetu. Da nema svemira, ne bi bilo sunca. Kad čovik sagleda kako to funkcioniše, ne mere a da se ne zapita, di je tu misto za aroganciju ili narcisoidnost? Kad smo biće koje ovisi o svemu oko nas, a to sve oko nas također ovisi o svemu uključujući i nas. Dio smo jednom zaokruženog kruga života u kojem imamo svoje misto jednako kao i sve ostalo. I tu sva prosudba staje.
Cili naš svemir je živ, u svojoj suštini, živ i inteligentan. Kakva je priroda njegova življenja i inteligencije ne znan, al iz iskustava koje iman mogu reć da je živ i inteligentan. I da je ono što mi nazivamo Bogom, da je Božanski. Svako stvorenje ima svoj korijen u Božanskom, i svako stvorenje je oličenje Božanskog, i ljudi i biljke i životinje. Razlika između životinja i čovika je u tome što čovik moree spoznat svoje Božanstvo i postat ostvarenje Božanskog. Neki bi rekli da se čovik more prosvitlit. Možda se more i tako reć. Al sve što postoji je jednako Božansko ko i čovik i svaka podjela na 'niža i viša bića', ili 'razvijenije i nerazvijenije ljude' je samo uvjetna, jer funkcioniše jedino u presjeku vremena, a u totalitetu vremena svi smo jednaki i svi smo jedno.
Ne mogu se otet dojmu da postoje dvi vrste ljudi. Možda bi se moglo reć viša i niža vrsta, al to je već diskriminirajuće, mada možda u toj podjeli ima istine.
Jedna vrsta ljudi je iskreno znatiželjna za prirodu ovog svita, traže odgovor na pitanje, ko smo mi, šta radimo ovdje, šta je suština svega što postoji, kako ovaj svemir uopće postoji, postoji li nešto kao Bog i ako postoji, kakva je priroda toga, kakvo je stanje naše svijesti i možemo li postić nešto kao prosvitljenje, i slično.
Druga vrsta ljudi se takvva pitanja nikad ne pita, nego žive po naučenim obrascima i dovoljno im je da mogu tipa radit ako vole radit, da mogu dobro poist i popit, da tračaju druge ljude i nalaze zadovoljstvo u tome, ako se bave duhovnošću to je religija u kojoj su odgojeni, obično površno svaćena, ili bukvalno, bez ikakvog dubljeg preispitivanja i slično, oni žive po rutini i nikad se ni ne pitaju ko su i šta su, i sve ovo ostalo.
Za prvu vrstu ljudi držin da je naprednija, mada ne mora značit da je ova podjela statična, možda ljudi iz druge grupe mogu prić u prvu grupu, al mislin da je iz prve grupe nemoguće prić u drugu, pa su ljudi iz prve grupe kad se nađu u patnji često ljubomorni na ove iz druge, kako mogu jednostavno živit i ne pitat se ništa.
Mada, život dotakne svakoga, i ne virujen da postoje fiksne podjele, po većini stvari smo mi svi isti, ljudi, al mi se čini da ova podjela ipak more držat vodu. Tako da, maybe I'm a narcissist or maybe I'm right.
Ne mogu se otet dojmu da postoje dvi vrste ljudi. Možda bi se moglo reć viša i niža vrsta, al to je već diskriminirajuće, mada možda u toj podjeli ima istine.
Jedna vrsta ljudi je iskreno znatiželjna za prirodu ovog svita, traže odgovor na pitanje, ko smo mi, šta radimo ovdje, šta je suština svega što postoji, kako ovaj svemir uopće postoji, postoji li nešto kao Bog i ako postoji, kakva je priroda toga, kakvo je stanje naše svijesti i možemo li postić nešto kao prosvitljenje, i slično.
Druga vrsta ljudi se takvva pitanja nikad ne pita, nego žive po naučenim obrascima i dovoljno im je da mogu tipa radit ako vole radit, da mogu dobro poist i popit, da tračaju druge ljude i nalaze zadovoljstvo u tome, ako se bave duhovnošću to je religija u kojoj su odgojeni, obično površno svaćena, ili bukvalno, bez ikakvog dubljeg preispitivanja i slično, oni žive po rutini i nikad se ni ne pitaju ko su i šta su, i sve ovo ostalo.
Za prvu vrstu ljudi držin da je naprednija, mada ne mora značit da je ova podjela statična, možda ljudi iz druge grupe mogu prić u prvu grupu, al mislin da je iz prve grupe nemoguće prić u drugu, pa su ljudi iz prve grupe kad se nađu u patnji često ljubomorni na ove iz druge, kako mogu jednostavno živit i ne pitat se ništa.
Mada, život dotakne svakoga, i ne virujen da postoje fiksne podjele, po većini stvari smo mi svi isti, ljudi, al mi se čini da ova podjela ipak more držat vodu. Tako da, maybe I'm a narcissist or maybe I'm right.
Poraze trpe samo oni koji se bore.
Najveća duhovna spoznaja koju moš imat je da si tek maleni kamenčić u ovom ogromnom i prostranom svemiru i šarenilu i ludilu zvanom život.
Powered by blog.rs
